Kako preživjeti ubijanje sebe u pojam?
Nikako. Mnogi su probali i svi su umrli. I mi ćemo, svi ćemo. Točak.
Hoću sada kviki.
O onom francuzu što jedini je sažeo ekonomsko europsko stanje u zadnjih dvjesto godina. Ozbiljno, skupljanje podataka, eksel tablice i to. Otkrio je potom da postoji kod nas taj neki status skuo, to je ono kad vladaju bogati, a tu i tamo preživljavaju siromašni. To je statistički tako konačno dokazano, da to nam je najuobičajeno stanje u ekonomiji. Skoro da prirodno naginjemo tome.
No, tu i tamo dogodi se anomalija. Anomalija je ono vrijeme kada radnici i intelektualci rođeni bez nekog nasljedstva mogu od svojeg rada sami sebi stvoriti, ajmo reć, neki temelj bogatstva. Ili drugim riječima, mogu ić na posao, imat plaću i od te plaće si priuštiti stan i auto, pa i kuću. To je ono vrijeme u kojem su živjeli naši roditelji, bake i djedovi, svi oni od kojih mi, neki sretnici, možemo naslijediti kuću, stan, i ne moramo baš skroz strepiti od života u kontejnerima. No, mi, nesretnici u najproduktivnijem dobu svojeg života, više ne živimo u tom vremenu anomalije, mi od svog rada ne možemo ništa sebi takvoga priuštiti. Riječ je o većini, naravno.
E sad. Paradoks te anomalije leži u tome što je ona proizvod masovnog klanja i uništavanja, tj, posljedica drugog svjetskog rata, koji je opustošio, kako zemlju, tako i ljudski rod, i otvorio velika vrata velikim radovima, izgradnjama i poslovima koji su vapili za ljudima, kojih pak nije bilo previše, jer...
Paradoks te anomalije je i u tome, što nam svo to vrijeme blagostanja za kojim neki nostalgičari još uvijek, s pravom plaču, nisu priuštili ni tito, ni komunisti, ni nesvrstani, ni rusi, ni amerikanci, priuštio nam je najveći zločinac prošlog stoljeća, onaj koji je uopće pokrenuo svo to uništavanje. Koje je u konačnici stvorilo široko polje za novo stvaranje.
Iz nekog razloga, ružno je i neprikladno i sve to tako uopće pomisliti, s druge strane, logično je.
S treće strane, sad imamo i matematički nepobitne dokaze da tako jedna ružna stvar kao što je svjetski rat može za posljedicu imati anomaliju u obliku blagostanja.
Onaj isti dobri francuz, koji nema tako bolesni um e da bi se oslanjao na rat, e, on je, u najboljoj namjeri s pozitivnim mislima, izračunao jedan minorni postotak kojeg bi bolesno bogati ljudi trebali pokloniti zajednici u obliku poreza, e da se mi nesretnici koji više ne živimo u dobu anomalije, ne bismo vratili u vremena teške gladi i siromaštva, prema kojima sad polagano ali sigurno klizimo.
U ovom trenutku, naša ružičasta budućnost ovisi možda o dobroj volji bogataša da se odreknu mrvica svojih sa stola, ili ovisi o tome hoćemo li imati sreće preživjeti još jedan rat. Sve drugo vodi nas u sivu budućnost, čini se...
U skraćenoj verziji, ili još jedno masovno klanje, ili će ona deva konačno se provući kroz uši.
Jupije!
Oznake: yo penso positivo
04.09.2014. u 23:34 | 3 Komentara | Print | # | ^