navr jezička
Čini mi se da problem je najveć u tom što si ne dajem više neke vjere u promjene.
Dok sjedim u ćumezu od podruma i slušam kako "gazda" sve po redu gazi i svima pokazuje kako je on jedini koji tu nešto zna, a svi su drugi glupi, i dok jedna od njih spominje mobing, a meni se po glavi vrti, da nekima od njih je sve ovo, sav taj umazani podrum, svi ti žohari koji nam seru po ladicama, svi ti miševi koji se svaku malo uvuku u mikrovalnu, pa nam ostave svoje majušne brabonjčiće u amanet, pa kad netko spomene da se ne smije ić na Sljeme jer da je tamo neka mišja groznica, e ako na to nismo postali imuni, onda nismo ninašto, i kad se sjetim da sve to ide na minimalcu svih minimalaca, i da je sasvim normalno da se onaj crni dio dobija na ruke, i da je sve to ispod svake razine nekog radnog dostojanstva, a neki od nas uopće nemaju lufta za pametovanje o dostojanstvu, nekima je od nas do svega toga stalo, samo egzistencije radi, i to je taj najgori dio od svega, kad nemreš pogledat zloduha u oči i poslat ga u tripičke, nego moraš šutit i trpit i pristajat na to iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, jer to ti je to, ta egzistencija.
Trebalo bi, ono, podignuti glavu, i pronaći si ono, nešto bolje, nešto što nije samo gola egzistencija, nego i veselje, nešto što daje samopouzdanje i hrani ego.
Trebalo bi, da.
Da se nema iskustva, i na svim tim divnim kreativnim mjestima, uvijek i svugdje postoji neka umišljena glava koja se boji za svoje mjesto, i koja je spremna kopati oči i čupati kose i spremna je na sve najgore, samo da zadrži tu svoju poziciju i tu svoju sliku sebe u svojim očima.
Taj netko uvijek je isti taj netko koji daje plaće, koji je osnovao firmu, koji ima užasan poriv da gazi i da se dokazuje, i sve te tlapnje o tome da se kreativnost i sposobnost cijeni i traži, sve su to samo tlapnje.
Ništa mi ne pomaže to što nisam jedna od tih koji se čvrsto drže svojeg zasranog mjesta samo radi te egzistencije radi, samo me još više ispunjava gorčinom to kako se postupa sa ženama koje doma imaju svoje poludebile od muževa, i sitnu djecu koja su svaku drugu noć šmrkljava i bolesna, i to što dolaze nenaspavane, i što svejedno dolaze i svejedno rade, i što tako čvrsto i s naivnim veseljem vjeruju u to da će njihova djeca jednoga dana zasigurno imati bolji život nego što ga one imaju, i uopće nema nikakvog opravdanja kažnjavati nekog tko nije bio dobar u školi, tko nije završio fakultete, i tko jednostavno nije sposoban za ništa više od tih nekih prizemnih poslova, i nimalo nema razloga zato gaziti tog nekoga, samo zato jer se to može.
Najgore stvari ljudi su u stanju učiniti samo iz razloga što to mogu.
Tanki su mi živci zadnjih dana, zloduh je danas umalo poslan u tripičke.
Ne bu to bilo dobro...