Allium cepa
Prijeo mi se luk, ne znam kaj mi je. Pa si ga jedem. Onak, fričko narezanog i sočnoga. U plastičnoj zdjelici iz mladunčevog djetinjstva, dok su još postojale neke naznake sretne obitelji u kojoj se djetinjstvo odvijalo. Mama i tata stalno su se svađali, ali se nikada nisu posvađali, kratak je njegov rezime roditeljskog odnosa.
Pije mi se i pivo. Jedan bivši čuvar zatvora običavao je pričati da kad robijašima-alkoholičarima nastupi kriza, onda im oni daju sirovog luka, pa si onda oni tako nadoknađuju potrebu za alkoholom. Na radiju su jednom pričali da luk je pun cevitamina, i da je super jest crni i bijeli zajedno, to onda pomaže od nesanice. Meni ponekad dođe jako jaka želja za lukom.
Kapulom, tzv. Sočnom i fričkom. Jednom, kad je profa biologije u osnovnoj školi opisivala nam glavicu luka, upotrijebila je riječ sočno, i sjećam se da, tog trenutka poželjela sam silno zagristi tu sočnu glavicu, i kad god to opet poželim, iskače mi iz primozga njena slika dok objašnjava izgled luka. Bit će da je bila neka hiponoza u zraku taj dan.
Danas mi je vjerojatno samo pms. Prija mi luk. I pivo.
Smrdit ću poslije.
Svejedno je.
Možda mi bude i slabo.
Isto je svejedno.
Dugo se nisam kažnjavala, ionako.
Zanimljivo mi je to, poznam neke ljude koji su zadrti vegetarijanci i koji kategorički tvrde da to čine jer se tako bore protiv nasilja, a nikad nisu svjesni koliko su sami, ustvari, nasilni. Sami prema sebi. Često ih lovim da se kažnjavaju. Ne prepoznaju nasilje u tome.
I Hitler je bio vegetarijanac.
Ima nešto u ljudima, koji su strogi prema sebi. Nešto strašno.
Milamajka je isto strašno stroga prema sebi. Od sebe zahtjeva stvari koje drugi ne mogu izvršiti, i time samu sebe podiže u vlastitim očima. Sve dok je bolja od drugih, ona je zadovoljna. Kad nije, pada nisko dolje. Mrzi sebe kad traži pomoć.
Ponekad mi fali njena strogost dok gledam Mužjaka kako se mlitavo nosi s Mladunčetovim pubertetom.
Mladunče je, naravno, samo sebi najpametnije na svijetu i daleko iznad ostalih nesretnih smrtnika.
To su neke normalne stvari puberteta.
Primjetila sam da ga, među svim tim normalnim stvarim puberteta, rad ponižava.
To je neka normalna stvar djece odrasle u blagostanju.
Rad je ponižavajuća rabota.
Mužjak poštuje Mladunče i ne prisiljava ga na ponižavanja.
Mladunče ne zna čime je zaslužilo poštovanje.
Ma, zna, samim svojim postojanjem, i ničim više.
I sad je prekasno da mu se usađuju neke nove navike.
Jednom kad mladunci doplivaju do puberteta, za sve se čini prekasno.
Ne razumijem se u odgoj. Nikad me nije zanimao, ni privlačio, nit vjerujem da itko zna o čemu se tu radi. Možda je slično dresuri, a možda i nije. Sklonija sam vjerovati u individualnost, ali naši životi su prekratki da stignemo naučit, a naše individualnosti prerazličite da bi se sve stigle ugurati u knjige i generalizacije i wikipedije i gdje već ne.
Nema nigdje uputstava, samo tapkanje u mraku...
Prija mi lukić.
I prija pivo.
Oznake: Kokoš daje jaje
06.03.2014. u 23:18 | 2 Komentara | Print | # | ^