.'''.
Kolegica po struci kaze da noćna joj je mora kad mora svojim učenicima predavati o štetnostima narkotika, i kako tada mora govoriti riječi kao što su štetno, opasno, grozno, odurno, božemesačuvaj, a ustvari bi najradije, iz sve snage zaurlala da sve je te droge ona probala, i da sve su fantastične i da nikad u životu nije tako uživala kao što je na drogama uspijevala. I da mnogi su se umjetnici najbolje izražavali upravo na drogama. Ovo zadnje joj i ne bi se trebalo zamjerit, naime, predaje povijest umjetnosti.
Onda sam se sjetila svojih školskih dana. Naš profesor povijesti umjetnosti završio je jednu večer vani, našao se među nama, decom, i mi smo, sretni ko nova godina, zaključili da je, dok razdragano đuska na jedan, dva, tri, četiri, izgubljeni... napušen ko milamajka. Mnogo smo ga voleli. I nikako mu ne bi pristajalo da priča o štetnosti droga, a mi smo voljeli vjerovat da on to ne bi ni pristao činiti.
Licemjerje. Taj život u društvenoj zajednici samo je jedno silno licemjerje. Tolerancija na razvratnost umjetnika samo je još jedan izopačeni oblik licemjerja. Povijest umjetnosti predavana od strane nestašnih povjesničara uči nas da, kultura je ionako, samo oruđe koje služi odvajanju sirotinje od bogataša. Sirotinja kulture nikad nije imala, nije ju razumijela, nije ju ni smjela razumijeti, ona nije bila namijenjena njima, bila je namijenjena samo tome da se nesretnici nikad ne uspiju pomiješati s bogatašima.
Iako kulturu volimo smatrati vrhuncem ljudskog odvajanja od životinjskog svijeta, ona je u svojoj srži vrhunac evolucije običnog licemjerja.
Tužno, ustvari. Ljepšije je vjerovati da sve je to ipak božansko nadahnuće koje obasjava samo odabrane. Nešto nerazumljivo i uzvišeno.
Kurac.
Amerika, npr. Vječito pati od nedostatka kulture kojom je Evropa kroz cijelu povijest tako obilato nagrađivana. S druge strane, Amerikancima nikad nije bila potrebna kultura da bi razlikovali dobrostojeće od onih ne. Oni su se jednostavno oslonili na oružje i razlikovanje boja. Kože. Ostatak svojeg stvaranja povijesti usmjerili su na ispravljanje nepravde prema istrebljenima. Nisu nikad imali vremena za kulturu. A ni prevelike potrebe.
Nas u socijalizmu učili su, dakle, da preziremo buržoaziju. Sve te fine i napirlitane, napuderisane, namirisane neradnike nježnih bijelih dlanova koji samo laprdaju nešto laprdanja radi. Dok se sirotinja muči i gladuje. Kultura nam je ostala u amanet kao neka izdrkotina prijezira vrijedna.
A ipak, iako je Kultura odavno pobjegla od nas, to licemjerje, ono nikako da ode...