jebza
Mužjak je svečano i napeto dočekivao delegaciju s kube. Očekivao je... neke znanstvenike, nešto tako. Razočarano je dočekao šopingholičare gladne svjetla i sjaja blatograda. Ne zna više kud bi s njima. Sve što od njega žele jest da ih odvede u šoping po kineskim dućanima.
Gladni su, gladni svega, sjaja, kiča, šarenila, đinđi minđi, oni doma imaju sve što im treba, ali apsolutno ništa od nepotrebnih sitnica, a ljudska priroda tako rado naginje nepotrebnom i tome se, tako dječje i tako gladno, dozlaboga veseli. Ako se ikad riješe svojeg donkihotovskog sistema, kupit će ih za šaku dolara neki bahati amerikanac i gurnut ih još dublje, na dno dna izrabljivane sirotinje koja rmpa da jedva preživi i nikad se oni, ovakvi kakvi jesu, neće izvuć, pesimistično je razočaran mužjak.
A mene su samo malkoc podsjetili na ono jedno vrijeme kada su još neki domoroci tako, sa sjajnim okicama i dječjim veseljem hrlili prema blještećem raju šoping centara, i puni žara i elana potpisivali da unaprijed daju sve što još nisu ni zaradili, za hrpu šarenog lima, za novu obleku, za nove kvadrate, za sav taj jebozovni sjaj, koji im je cijeli život bio tako bezobrazno nedostupan.
A sad...