in out
Malo mi se čini to, kad ne možeš udomiti psa, onda to znači samo da nemaš svoj dom, pa ga nemaš gdje udomit.
Fali mi pas, fali mi dom. Dom i pas. Pasdom. Možda dva psa. Da ne bude taj jedan sam.
Muhe mi rade društvo.
Mužjak ne, on u zadnje vrijeme zuji okolo, slično ovim muhama što se sudaraju po zraku. Živimo zajedno također slično ovim muhama. Svak` zuji po svojoj putanji. Tu i tamo se sudarimo.
Tražim si lijeka, u bolnici mi ga ne daju, nisam dovoljno bolesna, kažu.
Oni znaju hiniti da liječe samo kad se pojavi nešto što birokracija može prepoznati kao bolest, sva ona stanja koja su ispod ili na gornjoj granici, e jebiga.
Nikako da pređem tu gornju granicu.
Tražim si lijeka onda mimo birokratske bolnice, po časopisima, portalima i web stranicama tih nekih koji se u nazadnoj zemlji trude biti jedan korak ispred. Što i nije teško, dovoljno je samo lagano trčkarati za onima naprednima, i već si miljama daleko ispred ovih ovdje.
Kažu oni da treba jesti paleolitsku hranu, da se ne treba živcirati i da treba se baviti sportom i duboko disati. Kad se sve te stvari uvedu u život, onda nema bolesti.
Primjećujem samo da ne dišem duboko.
Jedva da dišem, uopće. Disanje mi je skoro pa nemoguća misija.
Bojim se udahnuti, jutrom krivudam među autima, i cijelo vrijeme pljujem zrak iz pluća i pazim da tu i tamo srknem samo malo neku mrvu kiseonika između dva auspuha. Na poslu balansiram između kante govana i kante pregrijanog ljepila.
Plitko i jedva dišem cijelo vrijeme.
Kad pokušavam vježbati, onda zaboravljam disati.
Guši ovaj blatograd. Sve više i više.
mama ti pomiče kursor po ekranu