take taka
Svako jutro postalo je noćna mora u iščekivanju svisca. Budim se i prvo čujem vlastito srce koje umjesto tihog ritma tikataktak, odašilje neko meškoljenje, a onda odjednom poskoči kao da se želi nekamo preseliti, a sitni valovi poskakivanja nastave se širit rebrima. To je taj novi ritam srca. Prije se događao povremeno, a sada se događa samo tako i rijetko kad drugačije. Cijeli dan, najglasnije jutrom.
Takvim jutrom treba onda započet dan. Dan mi onda započinje sumnjičavo. Oće li to jednom više zaozbiljno preskočit, zaskočit, prestat lupat, oću li se samo srušit, oće li me stić spasit. Ima li tome spasa, uopće.
Na gugletu kaže da to, kad nema ritma se onda zove aritmija, i da, ako potraje, oslabi srce i nema pomoći. Može i ubit. Uzroci raznorazni, za jednog od njih imam i dokaz u liječničkom nalazu, a za uzrok uzroka opet se ne zna, može biti svašta, između ostalog i širenje tumora. S obzirom da se lupanje do ove mjere pojačalo zadnjih par mjeseci, širenje tumora zvuči kao najlogičnije rješenje.
Gugleta je bolje nikad niš ne pitat.
Najbolje je otić doktoru.
Jesam.
Doktor, dr. mladsamalineiskusan, je rekao da to je sve samo pičikn dim, sitnica, ništa, i da to mnoge žene tako, i onda me stavio na čekanje.
I sad čekam na čekanju. Još sedam dana, i onog dana kad zakrče cijeli blatograd od sveseljačkog veselja, e, a ja ću opet čekat red na specijalistu da izrekne svoje specijalističko mišljenje. I pošalje me po novu uputnicu, e da se naručim na neki novi pregled. Ekg, pretpostavljam da bi mogao biti jedan od tih. Tješim srce da treba samo izdržat do jeseni, onda se svi vraćaju s godišnjeg, i onda će prije doć zima, pa ima šanse da stignemo na neki novi red. U jednom komadu. Kad budemo ulazili u novu godinu. To sa obljetnicama i ulaženjem u bolnicu me u zadnje vrijeme baš ide.
Danas sam još na moru.
Na more su došli kiša i oblaci, mora vidjela nisam. Milamajka ratnica me hapsila da mora se, mora se kosit trava, inače ne bi ona, nego je ranjena. A ja se ne hvalim ništa sa svojim zdravstvenim sranjem, jer to bi je onda uzrujalo.
Razmišljam si unaprijed.
Da mi kažu da je tumor, i da nemam šanse, vremena, čega već, prvo bih, odma bih dala otkaz. I onda, ništa... spavala bih i rastezala se i čekala i ne bih se bojala tamo neke budućnosti u kojoj ću bit usamljena starica koja kopa po kontejneru. Nemam u ovom trenutku nikakvog razloga za borbu. Predamnom je ionako samo starost, a to starenje, ako se spoji s bolešću... pobogu.
Uglavnom, nemam nekog straha od mogućnosti da mi to starenje bude sad uskraćeno. Jedino što me uznemiruje i teško pada jest kako ću milojmajci objasnit da sad, eto, ja sam se izvukla, a ona, samo nek se nastavi borit. Borba je njoj ionako u krvi.
Meni jok.
Meni samo odustajanje i povlačenje.
Mišići su mi reagirali jako loše na košenje trave. Zgrčili su se i nisu htjeli popustit. Ma daj, tko može u takvom tijelu dočekat starost. U što će to ličit?
Osim osluškivanja aritmije, povadila sam sve stare krpe iz ormara i krenula u šivanje.
Jučer sam sašila krasne si pantalonice od nekih tamo lanenih salveta. A onda ih obukla i shvatila da sam se opet precijenila. Sad ih moram sužavat, nasreću.
To me veseli. Ne sužavanje, nego to neko zamišljanje sebe na godišnjem odmoru u pantalonicama od stolnih ukrasa. Godišnji odmor je relativno bilzu, već je uplaćen, velike su šanse da ga i odradim. Osim ako me ne hospitaliziraju. Ili...
Zajebano to planiranje, kakogod.
Svejeno, zabavlja me to recikliranje. Najzabavniji dio je totalno izbjegavanje uniformiranosti. Pantalonice original.
Idem, dakle, dalje. Da se veselim.