Dan prebukiran. Samom sobom. Mužjak se u međuvremenu vratio. Nastavio se ubijat od posla. Nije radio samo dok je spavao. Od polanoći do polasedam. Pa sam mu onda opet prala i peglala sve košulje redom. Ovaj put ih poslagali u veliki kufer. Ni jedan veliki kufer nikad nije dovoljno velik, pa tako ni ovaj.
Jutros se budili u pet. Da ga vozimo na aerodrom. Ovaj se puta sam vozio, ja sam samo polumrtvo sjedila na suvozačevom i pentala neke riječi kao što su: ne izdvajaj se iz grupe, u frankfurtu odmah odi na svoj terminal i tamo sjedi i čekaj i nemoj mrdati, a ni bauljati naokolo. Pobrkala sam autobus i vlak s avionom. Njemu je sve to bilo urnebesno smiješno, meni je bilo poprilično slabo. Više se ne nerviram za to što mi je slabo. Jednostavno, sve sam manje i manje sposobna za aktivni život i jebiga. Mužjak je zato aktivni optimista i on vjeruje da će me u dogledno vrijeme, vrlo skoro, doktori popraviiti. Dati mi neku čarobnu pilulu i man ću se pretvoriti u lom od žemske.
Mužjak je mudrac. Skroz na skroz.
Uspješno sam vratila samu sebe u autiću doma i ukopala se nazad u krevet. Pokrila se krpama preko glave da mi padne noć, i odspavala do deset i kusur.
Srce je nakon toga manje davalo do znanja da je u žestokoj borbi. Lakše se disalo. Puno lakše.
Pa sam se spremila put mora. Sve okolonaokolo preko rotora da izbjegnem gužvu s A1. Pa upala u gužvu od karlovca do bosiljeva, ostatak puta protekao glatko kao obrijani palac. S obilaznice bez greške skok do viškova, preko škurinja, našla frendicu na njenom fuš posliću.
Frendica je ratnica koja se trudi vući poteze mudraca. Ali je ratnica u duši i to ju prečesto odvede u krive poteze. Srce na prvom mjestu, ipak.
Svejedno, nalazimo se često u potpunom razumijevanju. Kupila mi je majčice za rojsni dan. Ja sam s njom podijelila trešnje.
Pa krenula dalje. Sjetila se. Jedan poziv i posjet džamiji. Osobni vodič i nesebični uvid u nepoznate detalje.
Džamija je naizgled džamonjina, ali, kao i svi drugi projekti, duša joj je negdje drugdje. Ja sam je odlučila dodijeliti Fadili. Fadila je poznata kao neprikosnovena kraljica ćevapa i pljeski rijeke i kvarnera. Fadila je, osim, i puno prije toga, kćer jednog hodže, koji je proscu muhamedu za uvjet dao obavezu da, ako želi ženit fadilu, e onda mora tamo gdje živi i fadilu zauvijek odvodi, osnovati muslimanski centar i sagraditi džamiju. Muhamed obećo, muhamed učinio. Jedino što nije stigao jest udarit džamiji kamen temeljac. Umro je upravo u te dane, tamo negdje prije tri godine.
Njegov zavjet bio je ispunjen.
(No, ne može se reći da je tim činom Muhamed umro zadovoljan. Muhamed je, ustvari, želio puno još živjeti. I jedino radi čega mu je u životu bilo žao, bilo je što nije imao više djece. Ali to su ti neki detalji kojima život hoće zasrat čistoću svake ljudski idealizirane umotvorine, poželimo ih zanemarit kad je u pitanju herojska romantika.)
Paralelna priča koja govori o tome kako je baš džamonjina ideja prošla pod idejni projekt, i o tome kako se gradsko poglavarstvo uplitalo u veličinu minareta i smanjivalo njegovu falusnu dominaciju nad ostalim vjerskim objektima grada, nije mi toliko zanimljiva. Ljudi su uvijek rado spremni jedni drugima podmetat i jedni druge poglodat oko bačene im koske, to je već preveč poznata stvar.
Uglavnom.
Džamija mi se mnogo dopala. Izvana. Iznutra ima još detalja koji su nedovršeni, a u sebi nose i malo više dokaza o tome kako se neuki ljudi ne smiju upletat u ono što ne razumiju. Nagrde to. Nagrdili su i prostor za molitvu, u originalu zamišljenog prekrivenim zlatnom paučinastom mrežom, a u izvedbi pokrečenim u bijelo. Pa onda, nasred zida kao kost u grlu stoji neka ploča sa zlatnim udubljenjem, koje me najviše podsjetilo na stiliziranu vaginu. Vagini se u tom trenutku klanjalo troje muškaraca, a ja sam morala skinut cipele i pokrit se maramom, e da bih i taj prizor mogla doživjet. To je bila ta točka na i, i uz romantično grubu priču, moram priznat da, eto, jako mi se dopalo to zdanje. Skoro da sam je doživjela nekom svojom, sestrom.
A eto, umišljam si da sam mudrac...
Poslije više nego ugodnog zbližavanja s, za ove krajeve, rijetko fenomenalno zamišljenim i izvedenim arhitektonskim rješenjem, opet u autić, pa put krasne zemlje. Milamajka dočekala me na balkonu, mirovanje je za nju misaona činjenica koja se događa samo nekima drugima, njoj ne, jer ona je ratnica. Skroz na skroz. I napuknuta koščica stopala njoj ne znači ništa osim malo šepanja. Na nogu je navukla dva para čarapa da se bolje drži, i kao prava ratnica, odmah se počela žalit na oca i njegove marifetluke.
Otac se kao pravi mudrac odavno zabio u svoj sobičak i tamo se bavio svojim marifetlucima. Gledanjem tevea, masturbacijom, ili time, čime se već odrasli muškarci u svim životnim fazama najvole bavit.
Mudraci i ratnici se u životu često sretnu i ludo zaljube. Ratnici se dive mudrosti, a balavi mudraci se često zajebu jer računaju da će svojom mudrošću moć upravljat ratničkom snagom koju ne posjeduju. Prekasno shvate da ratnici u svojoj silini počesto gube ravnotežu i njihova silna energije izmiče i njihovoj kontroli. Pa lupaju nasumce, i na svoje i na tuđe.
Pa poslije to nekako sve ode u kurac.
Sve ode.
Mužjak se na kraju dana javio iz prozorčeta. Da je sretno stigao, da ništa nije pogubio, i da je, ne samo bauljao po frankfurtskom aerodromu, nego je samog sebe odveo u restoran. Kineski. Drznik jedan. Pa smo si se tako veselili na svu tu modernu tehnologiju koja nam dozvoljava da se tako ćirimo iz sobe u sobu, malo se žalili da smo umorni i što nismo zajedno, i malo sam mu za kraj mahala golim sisama za veselje i laku noć, on mi je odgovarao tupavo zabezeknuto razdraganim smješkom, tipičnim, na gole sise odgovorom svih odraslih muškaraca u svim životnim fazama, i to je bilo to.
Mah, mah.