Lejzi
Mužjaku sam speglala košulje, i kragne, onako čvrsto da stoje, a ne mloho da vise. Pa je on izvukao svoju novu torbu i krenuo se spremat. Posložio košulje, gaće, čarape, pidžamu, toaletnu torbicu, sve to tako redom za tih par dana radnog inostranstva.
Govorila sam mu riječi.
Mobitel, punjač za mobitel, putovnica, euri, kindl, pošalji još jedan mejl servisu, javi se kolegi da se dogovorite za sutra, nazovi ovog, onog.
Bila sam skoro pa devejsdevet posto sigurna da je sve pod kontrolom i da ništa neće zaboravit dok mu tako govorim riječi.
Pa je otišao.
Stigao do autobusne, sjeo u autobusić i krenuo put aerodroma. Na aerodromu je shvatio da je u autobusiću ostavio putovnicu, novčanik i mobitel. Pa je navalio u prvi taksi i krenuo u potjeru za autobusićem. Dok je ulovio autobusić i vratio se na aerodrom, avion je skoro pa odlepio. Za kaznu su ga na ulazu oslobodili šampona i gela, jer nije stigao čekirat torbu nego ju je nosao naokolo sa sobom.
To je to, taj mozak znanstvenika. Pusti ga malo bez nadzora i...
Uvijek kad tako negdje odlazi, ja se redovito bojim. Da pasti će avion, da ovo, ono, da se nikad više nećemo vidjet i da doć će smak svijeta. Tog, našega. Ne volim kad odlazi.
Mužjak, s druge strane, drži da on je čovjek od vječite vezanosti, i kad bi meni negdje opao avion, da on bi se vrlo brzo našao u nekoj novoj sretnoj vezi. Jer sebi tepa da je nezahtjevan i da ga je lako zadovoljit i da ne traži puno.
Ustvari, sud mu i nije pogrešan, pogreške nastaju jedino kad se od njega nešto krene zahtjevat i tražiti...
Za sebe sam sigurna da bih se raspala u svakom pogledu.
Raspadam se i ovako ionako.
Prvo sam mislila da ću se super razmahat i radit nešto ko` luda, ovako, konačno sama i konačno u praznom stanu.
Naravno, kao i uvijek.
Vratila se s posla, i onda se razvalila na kauč.
Dugo nisam tako ležala na kauču i grickala svoje salataste pizdarije.
Mislela sam kako se moram dić i otić depilirati, jer ljeto je prekonoći nastupilo, nove sandalce imam, stigle mi zimus preko amazona. Ali dlakave noge imam još od jeseni. A kad već čupam noge, red je da se sredi i onaj hipičarski grm i pripremi se za neki kupaći, bez krzna koje neumoljivo nadire iz bikini zone. I sad, eto, ljeto je došlo, a ja se kažnjavam okolo u čarapicama i tenisicama.
Mislela sam kako moram oprat svo ono suđe. Na ruke, jer perilica je crkla.
Mislela sam kako moram oprat kupaonu. Jer nisam dugo, i sva je ono... kamenac i to.
Mislela, mislela i fundamentalistički se držala kauča, po peti puta odgledavajuć šeldona i čarlija i njihove djetinjaste dosjetke.
Onda me nazvala Bivša. Njegova, ne moja. Onog od vječitih veza.
I rekla da ona bi malo šalaplastila po stanu dok mene nema, da pokupi te neke stvari mladunčetove za ljeto i to.
Ne smeta mi kad me zove. Ne smeta mi ni to što ima ključeve od stana. Ne smeta mi ni to, što kad mužjaka nema, ona je prva osoba koju bih zvala u slučaju da nedajbože nešto... zaboravim uzet ključ od samozaključavajućih vrata, npr. Dobro, to je možda već i tragikomično, ali, ne smeta mi.
No, smeta mi to, što na njenu ideju da šalaplasti po stanu, instant dobijem svoju ideju da baš sad moram sve jako počistit. Jako, briljantno, detaljno, da se sve sjaji i blista i šljašti. Ta potreba da ostavim dojam neke superčiste i supersabrane osobe koja drži sve kutove kuće i sve dijelove života pod kontrolom, to je nešto čemu se ponekad čudim. I to nešto, kao, sramota je kad se ne sjaji. Odakle to, pobogu?
Pa sam tako mislela i mislela, kako sad baš zaozbiljno moram sve to prat, a još se i depilirat.
Mislela tako u devet navečer. U deset isto tako. U jedanaest, završavao je čarli čiji tekst već napamet znam, a ja sam isto tako završavala pivu. Jednu za večer. Čist onako. U jedanaest i pol prala sam suđe. I štednjak. Otišla spavat. Dlakava. J E B E M E S E.
Jutro je pametnije od noći, kažu.
Pa sam jutrom, tako, pametno, odlučila počupat si, makar, dlake s palaca, nožnih. Jer imam nove sandalice, i na poslu će im se sigurno diviti i htjet ih pogledat izbliza, a onda se nabost na dlaku s palca. To neće htjet, to bi mogli doživjet. To zato jer sam plavuša, i imam tanke dlake. Pa ne bi čovjek nikad rekao, ali bi se svakako uvijek iznenadio.
I malo samo malkoc sam, onda, pošpricala kadu i lavandin domestosom.
Ipak, ipak, ipak, red je...
Mužjak se je u međuvremenu javljao izbezumljen gubitkom gela. I jer su ih tamo u toj naprednoj Europi stavili u neku šumu, bez dućana, i da ne zna što će biti s njim.
Mužjak je jedno jako posloženo biće. I takva mu mora bit i frizura.
Ne zato jer se takav rodio, sav posložen, nego zato jer je to jedini način na koji može funkcionirati. Kada za svaku stvar pronađe svoje mjesto, i kad je svaka stvar na svojem mjestu, onda je njegov život pod kontrolom i onda može disati punim plućima.
Nova mjesta i nove stvari ga pomalo užasavaju.
Mene, s druge strane, nove stvari i nova mjesta jedina čine živom.
Zato najviše od svega volim putovati i osjećat se živom braneć se od navale novih informacija svih vrsta. Zvučnih, mirisnih, i oooo da, vizualno sve nanovo posloženih u nekom čudnom skladu tog nekog novog mjesta.
Život u podjednako posloženom i nepromjenjivom svijetu umrtvljuje mi, ionako lijene stanice.
Pa ćemo jednog dana, tako, putovat ćemo jednom. Da ne poumru baš sve te moje stanice usranice.
Ja ću brinut o putovnicama, o mobitelima i novčanicima, a Mužjak će biti opušten.
Jednom, tako. Negdje tamo, sutra.
A danas je samo jedan novi dan. I dalje se moram depilirat. I ostavljat sve te neke dojmove sabrane osobe.
Idem, za početak, načet novu pivu.
Tek, onako.