Pokušavam nacrtati te neke ljude. Zato jer su vidjeli da potkivam konja, pa su naručili sami sebe, jer je to valjda moderno, dopadljivo, fora. Fora je imati svoju karikaturu.
Ali, da je lijepa.
Ne ružna.
Pa se mučim s time. Nije dovoljno napraviti stilizirane crte nekoga da u par klikova liči na sebe, nego se tog nekog još očekuje učiniti lijepim, zgodnim, poželjnim. Po svim zakonima estrade. Pa kakvagod ona biIa.
Eto, ne ide mi. A i ne da mi se. Sve mi se nešto drugo. Ez južual. Pa kilavim. Danima i mjesecima. Južina.
Dobili smo psetance za vikend. Pa spava na tepihu i tu i tamo proškilji zabrinutim okama. Oke za pogubit se u njima.
Mužjak je otišao na maturalac. Dvajs i neki. Kaže da baš mora mora provjerit ima li još uvijek na ovom svijetu vršnjakinja u pristojno jebnom stanju.
Pristojno izjeban muškarac drži ljestvicu ženske jebnosti uvijek malkoc višom nego neizjeban.
Znanstveno dokazana činjenica koju uvijek treba držat na umu. Pa nema brige.
Jedino se psetance brine da ne ostane samo. Ako krenem i ja neš provjeravat po svijetu.
Pustila sam nam radiohead na škripavim laptop zvučnicima. Glasno.
Odgovorilo mi prebijenim odvlačenjem samog sebe u spavaću sobu na svoj krevetić od starih majica.
I samoća se ponekad čini boljom.
Zaboravila sam izjebati muškarca.
Danas i jučer.
To jer se mučim s tim crtežima koji se ne žele proljepšat.
Pa bih sve nešto drugo.
Ez južual.