Otoci su isti ka i ljudi
Mlađahni doktor uspješno je svladao zakone tipkovnice i spretno mi našao prvi pregled za početak istraživanja svih mojih boljki.
31.07., ponosno objavi.
Pa to je tek za tri mjeseca, otužno procvilih.
Pa znate što, sačekajte desetak dana pa ih nazovite, pa pitajte da li se je oslobodio koji termin, još ponosnije izbaci razrješenje svih muka nadobudni mladić.
Pa sam sačekala četrnajst dana.
Jer sam sedam od tih četrnajst provodila na krasnom jedrenju, upoznavajući se pritom s anarhijom rvatskog zdravstva po otocima do kojih ne dopire asfalt povezan s kopnom.
Nego samo pokoji trajekt.
Pa, eto.
U velom ižu doktor ne radi svaki dan, nego svaki drugi. A onaj svaki drugi koji ne radi u velom ižu, to je zato jer radi u malom ižu. U velom ižu nema apoteke, a da li je ima u malom, ne bih znala reć. U malom nemaju dobar vez za razmažene nautičare, pa sam propustila razgledavanje mjesta u kojem dr radi baš taj dan kad ga trebam u drugom mjestu.
U saliju doktorica radi od sedam do jedan, a apoteka od pola dvanaest do četiri.
Doktorici ne radi krama od lampe za gledanje grla.
Zato su joj omogućili kemijsku olovku s malim svjetionikom na kraju iste.
Na otocima nema gužve u čekaonici.
Na otocima si ili živ ili mrtav.
Bolesni ne traju dugo.
Oni zdravi zato mogu uživati romantično odsječeni od ostatka svijeta.
Kinezi dolaze kruzerom i gledaju u njih.
Do obale ih vozi narančasta kantica, a na obali ih dočekuje mali šatorić s galonima vode.
Zato jer nema doktora da im pomogne ako im pozli.
Samo čista flaširana voda.
Otočani se žale da su im poskupili karte za trajekt. Da im dica više neće moć dolazit kad odu na studije.
Na otocima nema studija, nema života, nema smisla.
Čine se kao neko mjesto za odlaganje otpada u nekoj tamo doglednoj budućnosti.
Mladim curama koje tamo ostaju preostaje jedino da se čim prije udaju.
Mladim dečkima da se čim prije zabiju u birtiju.
Birtije su jedine ordinacije kojima ne fali pacijenata.
Nikada i nigdje.
Otoci naši najudaljeniji su ekstremiteti centra pogođenog moždanim udarom. Odlaze prvi i ne vraćaju se nikada.
Lijepo je posjetiti ih.
I tupavo se opijati plavom ljepotom.
Isključiti osjetila na sve ono drugo.
Po povratku na ostatak kopna nazvala sam ambulantu, e da bih se u centru moći civilizacije slavodobitno ogrebala za koji termin ranije.
Najljubaznija sestra na svijetu objasnila mi je na najljubaznijem jeziku da mi je onaj termin, 31.07., najljubaznije zakurac, zato jer su oni onda na godišnjem, a taj program, to umreženo povezivanje svih tih doktora nije dovoljno pametno, e da bi shvatilo razliku između slobodnog termina i godišnjeg odmora, pa sam, eto, zato dobila taj dan.
Koji mi ne vrijedi ništa.
Jer oni do kraja ove godine nemaju niti jedan slobodan termin.
I da se cijeli taj sistem raspada i da joj je jako žao da mi ne može pomoći.
Imam tu neku ušteđevinu. Onu koja se skuplja i čuva za starost i bolest.
Za starost ne znam, ali bolest... računam da mi nije problem trošit je neko vrijeme na privatna liječenja.
I da nije tako strašno da ne može biti gore.
Grozno bi bilo da sam samohrana majka bez hrabrosti da potrošim ušteđevinu na sebe i sada i prepuštena sistemu koji se raspada i u tijelu koje se isto tako polagano raspada, obavljam sve svoje svakodnevne dužnosti svakog dana sve teže i teže, i do bogojavljenja čekam taj jedan jebeni termin za kojeg mi svakog mjeseca skidaju s plaće, e da ga onda nikad ne bih mogla dočekati.
E to bi onda bilo jako loše.
Biti bolestan je jako loše, kakogod.
Ali, opet...
04.06.2013. u 17:58 | 6 Komentara | Print | # | ^