gradovi su isti ka i ljudi
Prvi od svih mojih nesretnih dojmova blatograda bio je umazani grad pun frustriranih ljudi. Zauvijek mi je kao prva crtica ostala slika ljudi koji se po bezbojnim ulicama voze u opstipacijskim kolonama, i puni bijesa i gorčine namrgođenih lica šalju psovke jedni drugima, i nadrkano sikću kroz svoje brižljivo uglancane prozore.
Nije mi nikada sjeo taj grad. Klima nije bogznakaj, pogledi s balkona i prozora isto, a ono najvažnije od svega, ljudi, ljudi su beskrajno u kurcu u svoj silini vlastite nemoći.
S druge strane, kad upoznaš te neke ljude, svi su nekako fineki, drageki, ne bi mraveka zgazeki, vole govoriti u umanjenicama, tepajući pjevuše dok pokušavaju govoriti, i sam bog valjda zna, kako se ti prefini, premekani i predragi ljudi pretvaraju u užasno namrgođena čudovišta, koja frustrirano trube sa svih strana, a o iskustvima pičkaranja i prijetnji batinama plavuši na drndavom biciklu, da ne govorim.
Ima jedna lijepa tepajuća riječica za takvu vrstu nabrijanih mekušaca.
Pičkicama se to zove.
No, ima nešto još strašnije od nagrađivanja sugrađana lijepim nadimcima.
To kad primjetiš, da te od učestale prakse življenja njihovim životima, krene proždirati ta užasna zvijer zvana frustracija, i kad postaneš svjestan/a da ti je s lica nestao onaj naivno začuđeni izraz, i kudprije ali eto, i ono se pretvorilo u dio mase namrgođenih i duboko nesretnih blatograđana.
I onda kad ulovim sebe kako puna frustracija jezdim prolupalim pločnicima, pa krenem, kud drugo nego u kukuruz i preispitivanje i povlačenje paralela.
Jesam li ja to samo postala stara nadrkana pičketina, koja je nadrkana samo zato jer je postala stara?
Je li to od klime, zima je bila predugačka, a moje zdravlje prenježno i sve to polagano iscrpi i popije veselje, i ostao mi na kraju priče samo gorki koncentrat frustracija?
Ili sam to samo postala preosjetljiva i počela se osjećati ugroženo u gradu u kojem nikoga ne razumijem, i u kojem nitko mene ne razumije, jer, eto, već dvije godine, nije da sam baš visila naokolo i napadala ljude, no u te dvije godine, svejedno, nisam uspjela naći nikoga s kim bih osjetila potrebu sjest i pričat i, iz nekog razloga, očekivati uspješnu komunikaciju, onu, s obostranim razumijevanjem neizrečenoga.
Osim možda one tete penzionerke koju sam upoznala šećući psetance po nasipu. Zagrebačke tete penzionerke imaju nešto neodoljivo šarmantno, toplo i blisko u svojem nastupu.
Samo one i nitko više.
S druge strane, kad odlazim u Rijeku, moram uzeti par dana godišnjeg, e da bih naredala sve ljude s kojima bih se nažmirkala ispijajući duge kavice.
Ljude s posla, iz kluba, i onako, usput.
Pa onda opet, ako nešto ne volim, e onda ne volim ljude generalizirati i stavljat ih u ladice prema njihovim mjestima rođenja, života, rasnoj pripadnosti.
Ali opet i ipak, ima nešto u tom "zračenju" većine, tom nečem čemu se svi svjesno/nesvjesno priklanjaju, i htjeli ne htjeli, preuzimaju tu matricu koja oko njih većinski vlada.
Kao taj izraz namrgođene frustracije, koji dominira blatogradskm ulicama.
Pa kad shvatiš da ne možeš tako dugo hodočastiti tim ulicama, a da te taj izraz ne preuzme, onda ti sine...
Danas je u Rijeci sa zgrade gradskog poglavarstva lepršala zastava duginih boja.
Predizborni trik kojim se kupuju glasovi, jel?
Glasovi većine podržali bi, dakle, zastavu duginih boja?
Bila bih danas jako ponosna da živim u tom gradu.
Danas se u blatogradu odvijala norijada u ustaškoj nošnji i s pratećom recitacijom ustaških bludnica.
To nije nešto kaj je visilo s markovog trga, ali, no, kaj sad, mladost ludost, ne?
Nemam se ničim pohvalit od života u ovakvom gradu.
Ostaje mi samo luzerska utjeha da moglo je i gore.
Mogla sam završit u Splitu.