dalje..
Onokad slovenski carinici odu u štrajk pa najebu nijemci i talijani koji se u kilometarskim kolonama pokušavaju izvući iz hrvatske, tako valjda funkcionira ta ujedinjena europa. Slovenci navodno štrajkuju jer da će im smanjit plaje. Ne razumijem se ništa u te procese, ali namah mi je, čekajuć u redu, palo napamet da što će bit sa slovenskim carinicima kad ukinu granicu, kad sad i tako i onako rade samo na toj jednoj sa hrvatskom. Možda bi im bilo pametnije da se bržebolje prekvalificiraju i uposle negdje drugdje nego što cvile za smanjenjem para. Ili oni misle da će ih država zbrinut... a možda i hoće...
No, tko sam ja da berem tuđe brige....
Moje trenutne su ionako zanimljivije.
Upala sam u pakao posla u fušu za kojeg nemam dovoljno energije, ni vremena, ni ambicija ni svega toga što bih trebala imati, e da bih bila uspješna.
Pa sam uglavnom dozlaboga umorna i dođavola sklona malodušnosti.
Moje novo biciklo još uvijek vozi. Vozi se po zagrebu, kojeg uz dosljedno prisutan umor i beznađe, prezirem sve više i više, sve njegove preorane i umazane ulice, sve aute čije auspuhe zdušno fafam, sve vozače koji ne žele stati na zebri, sve šofere koji psuju bicikliste, sve gradonačelnike koji broje iskasapljene kilometre nekih tamo patetičnih biciklističkih puteljaka u neki zbroj zbrojeva svojih uspjeha, i pritom taj velebni blatograd proglašavaju uspješno organiziranom metropolom. Europskom, naravno. To se sada nosi.
Moje cure na poslu borile su se jako sa sobom i pristojno zadržale riječi za sebe, nevješto pritom pokazujući kombinaciju tikova gađenja i čuđenja što mi može biti tako lijepo na prastarom, pa još muškom, dedinom biciklu... zbilja neshvatljiva je ta ljubav prema simbolima i prema sebi.
Odavna mi je jasno da zagreb mogu voljeti samo oni koji su u njemu odrasli. Svima sa strane to je ružna nakupina oronulih i sivih neusklađenih zgradurina naguranih pod vječito namrgođenim nebom, a ono jednom, kad grane sunce, e onda se, vjerojatno iz neke zahvalnosti prema tom metereološkom čudu, moraš beskrajno nagutavati neke prašine, i oči, nemilice svrbe oči, dok auti podjednako mahnitaju i trube pod mutnjikavo plavim nebpom.
Ponekad pomislim da zagreb ipak mora imati ono nešto, ako ništa drugo, pa štulić ga je znao tako lijepo opjevati prikladno ružno tužno socijalno osjetljivim rječnikom. Što znači da, sigurno ga je jako volio. Pa se sjetim da ga isto tako više ne voli... i bliža mi je ta neljubav nego ljubav. Ono što vidim oko sebe neopisivo je hladno i ružno i ne postoji ništa toplo i drago iz prošlosti što bih mogla s tom ružnoćom povezati.
Kao kad cure s posla s prikrivenim gađenjem traže neku estetski toplu riječ za mojeg novooronulog ljubimca, a ne razumiju da je meni prekrasan samo zato jer me podsjeća na dedu, a deda se vječito vozio na neopisivo ružnom i sasvim crnom tandrkalu, kojeg nikad nismo uspjeli uzjašit jer smo bili premaleni...
Nerazumijevanje na sve strane.
Počelo je nabacivanje predizbornim obećanjima.
Zasad rpam za dvije stranke. Jedna je ona za koju sam već radila pa je dečko maznuo pare, pa se stranka isprsila da dečka umlati, a meni plati. Ne znam jesulga umlatili, zadnja vijest je da se nikome ne javlja, no, platili jesu. Po pravdi boga podmazujemo sivu ekonomiju, a onda jednom kad pobijedimo na izborima, e onda ćemo sve namjestit da radimo na bijelo.
Naravno.
Druga stranka želi isto postat gradonačelnik, ali u drugom gradu.
Mene voli otprije.
Napravit ćemo autorski ugovor.
Osim politikanata čekaju me još neka posla... jedno otprije, jedno novo...
Osim posla, čekam red na istraživanje štitnjače.
Tješim se da je ipak moguće da samo jedan kvar na tako nekom organu može oblikovati karakter, a karakter sudbinu.
Neki kvar me sigurno ubija.
Jer nemam snage za sve to...