bijeg u sebe
Najružnija žena koju sam vidjela u svojem skromnom životu, imala je jedno oko nasred čela, drugo na mjestu obraza, posred čela iznad oka imala je neku udubinu, kao da je netko pokušao muke joj skratiti sjekirom, ali eto, preživjela je, nos joj je bio pretvoren u dvije rupe posred glave, brada kao neke tumorne nakupine, a usta su joj bila na jednoj strani obraza, ne sjećam se kojoj, nije pristojno buljiti.
Buljenje i pokazivanje prstom nepristojne su stvari.
Viđali smo je uglavnom u kantini. Tamo je jela sama, tražila je prazne stolove, a oni najhrabriji među nama, trenirali su svoju "duhovnost" tako da bi sjeli nasuprot nje i pravili se da nemaju razloga buljiti u tu čudnu kreaciju zle maćehe prirode.
Nikad nisam mogla sjesti nasuprot nje. Ne bih izdržala, a da ne buljim. A i ne bih mogla više jesti, gadljiva sam dozlaboga. Ne bi me toliko smetao taj čudan raspored organa, nego ta elijenska energija oko žene svjesne da je čudovište i da nije dovoljno samo reći da nije kao ostali, nego, nekako, taj silni naboj tuge i nepripadanja napravi mornarski čvor u želucu, teško je gutati onda. Prođe apetit.
U nekim drugim uvjetima, ljudi bi se vjerojatno silno pobunili da netko, tko tako loše utječe na lučenje slina, uopće ulazi na javno ljudsko hranilište. Da je ušla, npr, u neki prepuni gradski restoran i nastavila tako ulaziti sveopćem zgražanju uprkos, čisto sumnjam da je gazda ne bi pozvano na neki tzv. uljudni razgovor.
U nekim drugim vremenima, vjerojatno bi radila u nekom cirkusu kao dežurna nakaza, i trpila sve vrste pogrda i ostalih poklona kojima ljudska raca voli častiti drugačije od sebe. I vjerojatno bi je zvali vražjim izrodom, majku joj spalili kao bludnicu s grešnim mislima, a oca u knjige upisali kao onoga sa jarećim papcima.
I uopće ne znači da ona to u svojem životu nije prošla.
I možda negdje, i sada, u ovom trenutku, negdje na ovom svijetu to isto ne prolazi.
Ali, u onom trenutku, svi smo bili negdje drugdje.
Usred indijske kantine prepune vegetarijanskih delicija, prethodno pročišćenih molitvenim pjesmama i posvećenima najdražem božanstvu, i zbilja, nigdje nisam tako dooobru klopu jela, kao što je to bilo u indijskoj kantini, u kojoj nas je sa zida umiljato gledala slika sveca, dijametralno suprotna onom izrazu kojom nas je u školi častio strogi pogled tite.
I onda, usred sveg tog bezbrižnog nagrađivanja želućića probavnim veseljima, sjedi jedan tako nesretan i nepopravljivo kažnjen ženski lik.
Vidno naviknut na poruge, zgražanje i napade nepoznatih ljudi.
Boravak u ašramu dogodio mi se sasvim slučajno.
Iako, ljudi iz ašrama ne dozvoljavaju tvrdnje da se nešto dogodilo slučajno, nego u apsolutno svakom apsolutu traže dodir božje igre, traže smisao, traže značenje, razlog, opravdanje, odrješenje, ljudi koji dolaze u ašrame, činilo mi se, previše toga traže, pa se vjerojatno zato i zovu tragačima, al, no dobro, imala sam priliku otputovati iz svoje malene vukojebine, i dozvoliti dupetu da vidi puta, i priliku sam iskoristila i to je sve.
Jedna od onih odluka da ću potrošiti pare na nešto radi čega mi nikad neće biti žao.
I nije.
Nikada.
Život u ašramu lijep je život.
Mir, tišina, red, disciplina, dobra klopa, i ljudi kojima je jedini zadatak da budu jedni prema drugima dobri. Da se poštuju, čekaju u redu, pomažu starijima, mlađima, bolesnima, zdravima, svima redom, da govore lijepe nježne riječi, da govore samo kad je potrebno, da slušaju pažljivo svoje misli, i da sve to vježbaju od jutra do mraka.
Čini se laganim zadatkom, ali nije.
Čini se i napornim imati oko sebe sve te milosrdne ljude prepune slatkih, lijepih riječi, ali, kao što rekoh, nije lako, lako je gubiti kontrolu, i ašram nikad nije bio prepun ljigavaca koji se prenemažu i glume dobrotu, nego pun ljudi koji se muče da ovladaju sobom.
I da iz sebe izvuku ljubav, vjeru, nadu, dobrotu, sve te neke stvari koje u ljudskoj prirodi nailazimo u tragovima i nazivamo ih kvalitetama.
To je objašnjeno kao pravi razlog postojanja ašrama.
No, ljudi su mahom dovabljeni iz nekih drugih razloga.
Govorili su mi, da kad jednom odem u ašram, da će svi moji problemi biti rješeni, bolesti potjerane, svijest podignuta, i svi grijesi iz bivših života umanjeni, i poslije tog ašrama, sve će biti hojlarijahojlaroj.
A da bi si sama sebi u tom, bogomdanom, bingu od razrješenja problema pomogla, onda moram biti vrijedna i strogo pratiti ašramska pravila, jer onda se karma bolje pere. Ako ne poštujem pravila, onda ćorak.
I onda su tako smišljali priče i raspredali legende. I uglavnom se, na kraju svakog dana, silno trudili jedni drugima objasniti kako su upravo oni odabrani i kako su upravo oni napredovali i kako je njihov dolazak tamo najsmisleniji i najuspješniji.
Naporna rulja, ti ljudi.
No, svejedno, ipak, ako ih se na ovaj, ili onaj način, stavi u red, pokaže im se milosrdna mrkva, ljudi su zbilja, stvarno su sposobni promijeniti sebe i svoju sredinu i sve svoje loše navike zamijeniti dobrima. To je istina, vidjela sam ih kako se trse, lome, guraju da budu jedni prema drugima milosrdni, i da pomažu, i, ako se zaboravi ona prozirna ideja da većina radi dobra djela zbrajajući ih kao kamatu na bankovnom računu, onda na kraju ostanu samo... pa, dobra djela.
Nisam dugo bila u ašramu.
Svetac je odustao, digao ruke od svega, jednostavno umro, i nekako, ne želim osjetiti tu svekoliku neminovnu prazninu nakon nečijeg zauvijek odlaska.
Nikad neću ni saznati da li je pomogao onoj ženi. Čist onako, malo, da ne misli više na sebe kao na čudovište, nego samo na neku prijelaznu fazu između neka dva života, svoju nakaznost da možda više ne doživljava kao kaznu, nego kao pranje od nekih bivših grijeha, i nikako da je ne vidi kao neku okrutnu igru kromosoma koji su se krivo pospojili i dozvolili joj da živi životom živog mrtvaca.
Fali mi.
Ašram.
Jedan savjet za ravan trbuh.
Puštam nokte. Odvratno su neuredni, a na poslu volim da kopkam prljavo iz njih sa spajalicom. Kao prava ona, stara uredska koka. Mogla bih ih ih hi hi hi ofarbati. U neku nakaradno tamnu boju. Kaže muško da on to ne voli. Jer da mu ofarbani izgledaju prljavo. Bolje je ovako kad se vidi da je prljavo. Mužjak je isto čudna biljka. Ne voli kreme, šminke, napirlitane žemske, ekstenzije, jake parfeme, bilokakve parfeme i plastične sise. Ali opet, kad sam zakačila čep od ulja za uho da mi glumi minđušu, sav se od tog prizora uspalio. Jer, kakti, nije navikao da izgledam kao jevtina drolja, pa mu to onda izgleda kinki, a kinki stvari njega rajcaju. A i ono jednom kad sam protrljala kapke prstima crnim od pečenih kestena, pa ga je to isto uspalilo. Naravno, jer opet, nije navikao da nosim maskaru na očima.
Navike su sudbina, a riječi karakter.
Pazite na svoje riječi jer će one postati vaša sudbina.
Odabrala sam si par riječi koje ponavljam kao mantru svoju dok se vraćam s posla. Točno u ritmu koraka koliko ih već treba učiniti u tih dvadeset minuta. Kad idem na posao onda nemam mantru. Onda imam samo praznu glavu na ramenima. Fino sam ubivena to, jutrom.
Na poslu me optužuju da jutrom meditiram i da sam zato tako mirna. Ne razumiju to kako se jutrom može biti mrtvom samom od sebe. To kad te tijelo ne sluša, a iz ruku ispada. Blaženstvo.
Sve više šutim.
Nova kolegica nekontrolirano priča.
Došla sam do još jednog šugavog zaključka da sve zagrepčanke imaju neodoljivu potrebu za pričanjem. Nigdje još nisam naišla na toliki koncentrat žena koje mogu toliko pričati. Beskrajno, detaljno i latentno. Nadam se još samo da tuđe klimanje glavom ne smatraju nepristojnim i da ne očekuju da im uzvratim istom mjerom.
Jer ne mogu.
Kad prije smisliti, otkud iskopati, pa još oblikovati u rečenice toliko materijala?
Kako?
Nova kolegica je nekontrolirano ispričala sve svoje dogodovštine sa raznoraznih radnih mjesta koje je izmijenjala. E da bi završila sa zaključkom da joj se karijera svela samo na to da ide tamo gdje joj više plaćaju. Pa je došla u firmu u kojoj dobijam najmanju paru nego ikada u životu i rekla da joj je to najbolje što se nudi.
Tuga i očaj.
Dete nam je bolesno. Gori na kauču i tu i tamo zakmeči da neš treba.
Mužjak je očinski brižljivo skuhao čaj i načeo lupocet.
Otpočela sezona gripe.
Sutra minus.
Vani.
Poziv
Lunjo i maza su udruga volontera iz Lovrana koji će za koji mjesec biti izbačeni iz prostora kojeg im je općina posudila. Zajedno s njima biti će izbačeni i čopori kučiča i mačiča bez kuće i krova i bez ikoga svoga.
Pa se u tu svrhu pokušava sastaviti neka peticija za spas odbačenih čupavaca, isto tako se navedeni nesretnici pokušavaju čim prije udomiti, e da bi se izbjeglo bacanje para poreznih obveznika na eutanaziju nedužnih sisavaca*.
Osobno, neću nikad pomoći udruzi Lunjo i maza i njihovim štićenicima.
Ali to samo zato jer sam po prirodi loša i kvarna osoba, koja se u svojem životu kategorički odbija baviti kučičima, mačičima, djecom, roditeljima, drugim ljudima.
I jer se ne želim vezati, i jer ne želim da itko ovisi o meni.
Obrnuto, također.
Zato kučiče i mačiče tu i tamo pričuvam, pomazim, nahranim, potjeram ča, djecu ne obadajem, muškarce povremeno posuđujem samo ako prije posudbe potpišu zavjet da će se vratiti svojim ženama, mamama i ostalim ovisnostima...( tu i tamo se zajebem, pa onda krotko odrađujem crni humor podle karme, ali, eto, jbg. )
Uglavnom, ja sam loša i grozna i odurna osoba koju boli nepostojeći kurac za sve patnje svijeta.
Ali, ipak, nadam se da makar, tamo negdje vani, postoje i žive ljudi koji nisu tako odurni i gadni i izopačeni i kojima je stalo.
I koji vjeruju u ono da svojim djelovanjem mogu promijeniti svijet...
Pa vas zato pozivam, sve vas pismene, drage, sve vas dobre ljude koje krase humani osjećaji brige za one, od kojih nemate nikakve koristi, da napišete par toplih riječi o svim tim malenim stvorenjima... i sve vas koji vjerujete u Boga, oca, duha svetoga, namjesto što svoju vjeru veličate zgražanjem nad predmetima u školi i nekim tamo komercijalnim plakatima, da zahvalite tom Bogu, ocu, duhu svetome, koji su vas nesebično nagradili talentom da slažete riječi u rečenice i da posložite onda tih nekoliko rečenica koje bi mogle spasiti te malene životiće.
Svoje najbolje uratke šaljite na:
opcina.lovran@ri.t-com.hr
grad.opatija@opatija.hr
Kažu kako postoji šansa da tamo nekome otvorite srce...
*mala slatka stvorenja kojima pokušavamo udovoljiti vlastitim nagonima za pripadanjem, ljubavlju, majčinstvom, smislom života i svime lijepime što hormoni pripadanja mogu osmislit... 19.01.2013. u 14:15 | 11 Komentara | Print | # | ^
nou rezolušn
Nova godina je došla proša ošla kao još jedan u nizu dana. Samo što smo upravo taj dan naivno pokušali potrošiti u ugodnom druženju i još ugodnijem pijanom baljezganju s trknutim starim curama, namjesto čega smo samo dobili osudu na trpljenje preglasnog revanja uanmenbenda, uz faličnu izvedbu potresuljki, rozginih hitova, tompsonovih napjeva i ostale jeftinasvadba, nazovi muzike. Da, bilo je tu i prelošeg jedvapitkog vina.
Dakle, ostadosmo trijezni i izmučeni cijelu noć.
A još smo to i platili.
Pošteni ljudi.
Nisam stigla donijeti si novogodišnju rezoluciju. Boguhvala na neimanju vremena za preispitivanja. No, na poslu je zato sada puno vremena, a malo posla. Pa nas je polovica na godišnjem, a ostala polovica se otužno pogledava i zamišlja onaj magični trenutak prijave na burzi. Gazda je, svemu uprkos i unatoč, odlučio u svu tu besposlenost dovući još jednu osobu, koja je jedared davno kod njega već radila. Pa otišla na bolje. Pa se bolje, kako to obično i mrfijevski biva, pretvorilo u gore.
Kriza je odlično vrijeme za neke ljude. Gazde, npr. Oni imaju odjedared tržište radne snage na izvolte, samo da biraju. Danas jednog, sutra drugog, prekosutra trećeg, a dana četvrtog sve se fino prebaci u Kinu, npr. Pa se tamo bira iz još veće košnice jeftinih pčelica.
Kamo ide ovo ljudstvo.
Uvijek i neminovno u neki kurac.
Stigli smo zadnje dane prošle godine obić i milumajku.
Ona je, u svojem tradicionalno ogorčenom i nabrijanom stilu, objasnila mužjaku da ona s njim, i njegovim detetom, i njegovom bivšom, koja ga zove en puta dnevno, ne bi ni u mentalno poremećenom stanju mogla biti. Jer da ona može biti samo kad je jedna i jedina, i kad se samo nju sluša, i nikog drugog osim nje. Nije njoj normalno to, da kad s nekim raskineš, da onda s tim nekim možeš surađivati i bit normalan. Normalno joj je samo kad ti je taj neko onda postane smrtni neprijatelj, kreten, idiot, budala koja te naivnu, pravičnu i poštenu namagarčilalalala, i s kojoj nikad više nemaš šta tražit.
Mnogim ljudima je samo tako normalno. Normalno im je isto tako i vlastitu djecu hraniti onda svojim bijesom, nemoći, zlim jezicima i ostalim vrstama maštovitih otrova.
Silno mi je drago to što nisam normalna.
Sve više i više.
i to što imam toliko godina isto.
i nemam više vremena da se obazirem na milamajčinu ogorčenost i nezadovoljstva s kojima se uporno trudi nametnuti mi osjećaj promašenosti i nedovoljnosti.
Jebeš to.
Olakšanje.
Poželim si tu i tamo opet biti kućanica malo. Kao da imam bezbroj stvari koje bih mogla raditi po kući i oko zgrade. Čistit, slikat, trčat, nešto, svašta. Kao da bi mi bilo lijepo.
Ta ljudska pamet je tako ograničena.
Božemesačuvaj ljudske pameti.
Čitala sam jutros, poslali su anonimci navodno neku poruku hrvatima.
Potrošila dragocjeno vrijeme /a mogla sam namjesto toga lijepo prati radijatore s vaporetom/ na čitanje tog nevjerojatno plitkog i prozirnog teksta. Samo zato jer su mnogi ga silno lajkali na fejsu. Ne razumijem koji im je kurac. Razumijem samo da bi me svi redom, naravno, popljuvali da popljujem tekst koji opisuje veličanstvene hrvatske otoke i neponovljivu hrvatsku vodu i objašnjava pritom da je nacionalna mržnja u hrvata nastala u zadnjih dvadeset godina, i da nam je to europska unija podvalila.
Aha.
EU je izmislila nacionalnu mržnju, ne bi mi... ma nikada...
Ubi me taj fejs...
Tješim se da barem nisam navučena kao marchelina /koja stalno piše, a ja zato to njeno stalno čitam/... jes da su mi njeni statusi većinom dragi i rijetko duhoviti, ali ne mogu, a da se ne zapitam, živi li ta žena život uopće? Osim na fejsu, naravno.
Život je iluzija u koju smo bespomoćno upetljani, ionako.
Moja milamajka živi npr, iluziju crno bijelog, kaubojsko partizanskog filma.
Gdje je odmah jasno tko je dobar, tko je loš, tko je njihov, tko je naš, i onda, kad je tako jasno, onda je sasvim prihvatljivo i posve očekivano, a nadasve opravdano, prema lošima - njihovima se odnositi loše, a prema dobrima - našima dobro.
Nema greške.
Kao u nekoj svečano okićenoj poruci kad dobro želimo samo dobrima. Kad smo dobri samo s dobrima, a zvijeri s... svaku malo smo zvijeri, samo je pitanje škuže...
Na fejsu je, opet, pokrenuta silna akcija kontra nekog Galižanca za kojeg svi znaju koji je, a nitko ne zna koji je, da je psu bacio petardu u usta, pa su ga morali uspavati.
Psa, nažalost.
Pa je pokrenuto pitanje kažnjavanja mučitelja životinja. To kako se kod nas može do smrti nad blagom iživaljvati, a nema kazne.
Pa će od godine ove biti neka kazna. Zatvora i to.
Pa se svi pravično nadamo da će onaj koji je mučio životinje naletit u zatvoru na nekog grmalja, /šteta da po našim zatvorima nema onih velikih crnaca s velikim, jer je samo to dostatna kazna, naravno/ koji će ga jebat u dupe i razvalit mu čmar, isto kao što je on razvalio pseću njušku.
Nitko se ne pita što je u glavama tih ljudi koji su nesposobni osjetiti strah i muku naivne životinje. Živog bića. Koje brine iste brige s kojima se i mi jebemo. Koja se boji, nada, veseli, želi, voli, sve isto.
Nitko se ne brine za te ljude koji to ne mogu osjetiti.
Svi žele samo da im se zabije petarda u dupe.
Ubi me taj fejs, milemajkemi...
idem im svima objaviti da su glupi.
a onda na miru oprat radijator, naravno.