bijeg u sebe
Najružnija žena koju sam vidjela u svojem skromnom životu, imala je jedno oko nasred čela, drugo na mjestu obraza, posred čela iznad oka imala je neku udubinu, kao da je netko pokušao muke joj skratiti sjekirom, ali eto, preživjela je, nos joj je bio pretvoren u dvije rupe posred glave, brada kao neke tumorne nakupine, a usta su joj bila na jednoj strani obraza, ne sjećam se kojoj, nije pristojno buljiti.
Buljenje i pokazivanje prstom nepristojne su stvari.
Viđali smo je uglavnom u kantini. Tamo je jela sama, tražila je prazne stolove, a oni najhrabriji među nama, trenirali su svoju "duhovnost" tako da bi sjeli nasuprot nje i pravili se da nemaju razloga buljiti u tu čudnu kreaciju zle maćehe prirode.
Nikad nisam mogla sjesti nasuprot nje. Ne bih izdržala, a da ne buljim. A i ne bih mogla više jesti, gadljiva sam dozlaboga. Ne bi me toliko smetao taj čudan raspored organa, nego ta elijenska energija oko žene svjesne da je čudovište i da nije dovoljno samo reći da nije kao ostali, nego, nekako, taj silni naboj tuge i nepripadanja napravi mornarski čvor u želucu, teško je gutati onda. Prođe apetit.
U nekim drugim uvjetima, ljudi bi se vjerojatno silno pobunili da netko, tko tako loše utječe na lučenje slina, uopće ulazi na javno ljudsko hranilište. Da je ušla, npr, u neki prepuni gradski restoran i nastavila tako ulaziti sveopćem zgražanju uprkos, čisto sumnjam da je gazda ne bi pozvano na neki tzv. uljudni razgovor.
U nekim drugim vremenima, vjerojatno bi radila u nekom cirkusu kao dežurna nakaza, i trpila sve vrste pogrda i ostalih poklona kojima ljudska raca voli častiti drugačije od sebe. I vjerojatno bi je zvali vražjim izrodom, majku joj spalili kao bludnicu s grešnim mislima, a oca u knjige upisali kao onoga sa jarećim papcima.
I uopće ne znači da ona to u svojem životu nije prošla.
I možda negdje, i sada, u ovom trenutku, negdje na ovom svijetu to isto ne prolazi.
Ali, u onom trenutku, svi smo bili negdje drugdje.
Usred indijske kantine prepune vegetarijanskih delicija, prethodno pročišćenih molitvenim pjesmama i posvećenima najdražem božanstvu, i zbilja, nigdje nisam tako dooobru klopu jela, kao što je to bilo u indijskoj kantini, u kojoj nas je sa zida umiljato gledala slika sveca, dijametralno suprotna onom izrazu kojom nas je u školi častio strogi pogled tite.
I onda, usred sveg tog bezbrižnog nagrađivanja želućića probavnim veseljima, sjedi jedan tako nesretan i nepopravljivo kažnjen ženski lik.
Vidno naviknut na poruge, zgražanje i napade nepoznatih ljudi.
Boravak u ašramu dogodio mi se sasvim slučajno.
Iako, ljudi iz ašrama ne dozvoljavaju tvrdnje da se nešto dogodilo slučajno, nego u apsolutno svakom apsolutu traže dodir božje igre, traže smisao, traže značenje, razlog, opravdanje, odrješenje, ljudi koji dolaze u ašrame, činilo mi se, previše toga traže, pa se vjerojatno zato i zovu tragačima, al, no dobro, imala sam priliku otputovati iz svoje malene vukojebine, i dozvoliti dupetu da vidi puta, i priliku sam iskoristila i to je sve.
Jedna od onih odluka da ću potrošiti pare na nešto radi čega mi nikad neće biti žao.
I nije.
Nikada.
Život u ašramu lijep je život.
Mir, tišina, red, disciplina, dobra klopa, i ljudi kojima je jedini zadatak da budu jedni prema drugima dobri. Da se poštuju, čekaju u redu, pomažu starijima, mlađima, bolesnima, zdravima, svima redom, da govore lijepe nježne riječi, da govore samo kad je potrebno, da slušaju pažljivo svoje misli, i da sve to vježbaju od jutra do mraka.
Čini se laganim zadatkom, ali nije.
Čini se i napornim imati oko sebe sve te milosrdne ljude prepune slatkih, lijepih riječi, ali, kao što rekoh, nije lako, lako je gubiti kontrolu, i ašram nikad nije bio prepun ljigavaca koji se prenemažu i glume dobrotu, nego pun ljudi koji se muče da ovladaju sobom.
I da iz sebe izvuku ljubav, vjeru, nadu, dobrotu, sve te neke stvari koje u ljudskoj prirodi nailazimo u tragovima i nazivamo ih kvalitetama.
To je objašnjeno kao pravi razlog postojanja ašrama.
No, ljudi su mahom dovabljeni iz nekih drugih razloga.
Govorili su mi, da kad jednom odem u ašram, da će svi moji problemi biti rješeni, bolesti potjerane, svijest podignuta, i svi grijesi iz bivših života umanjeni, i poslije tog ašrama, sve će biti hojlarijahojlaroj.
A da bi si sama sebi u tom, bogomdanom, bingu od razrješenja problema pomogla, onda moram biti vrijedna i strogo pratiti ašramska pravila, jer onda se karma bolje pere. Ako ne poštujem pravila, onda ćorak.
I onda su tako smišljali priče i raspredali legende. I uglavnom se, na kraju svakog dana, silno trudili jedni drugima objasniti kako su upravo oni odabrani i kako su upravo oni napredovali i kako je njihov dolazak tamo najsmisleniji i najuspješniji.
Naporna rulja, ti ljudi.
No, svejedno, ipak, ako ih se na ovaj, ili onaj način, stavi u red, pokaže im se milosrdna mrkva, ljudi su zbilja, stvarno su sposobni promijeniti sebe i svoju sredinu i sve svoje loše navike zamijeniti dobrima. To je istina, vidjela sam ih kako se trse, lome, guraju da budu jedni prema drugima milosrdni, i da pomažu, i, ako se zaboravi ona prozirna ideja da većina radi dobra djela zbrajajući ih kao kamatu na bankovnom računu, onda na kraju ostanu samo... pa, dobra djela.
Nisam dugo bila u ašramu.
Svetac je odustao, digao ruke od svega, jednostavno umro, i nekako, ne želim osjetiti tu svekoliku neminovnu prazninu nakon nečijeg zauvijek odlaska.
Nikad neću ni saznati da li je pomogao onoj ženi. Čist onako, malo, da ne misli više na sebe kao na čudovište, nego samo na neku prijelaznu fazu između neka dva života, svoju nakaznost da možda više ne doživljava kao kaznu, nego kao pranje od nekih bivših grijeha, i nikako da je ne vidi kao neku okrutnu igru kromosoma koji su se krivo pospojili i dozvolili joj da živi životom živog mrtvaca.
Fali mi.
Ašram.