nou rezolušn
Nova godina je došla proša ošla kao još jedan u nizu dana. Samo što smo upravo taj dan naivno pokušali potrošiti u ugodnom druženju i još ugodnijem pijanom baljezganju s trknutim starim curama, namjesto čega smo samo dobili osudu na trpljenje preglasnog revanja uanmenbenda, uz faličnu izvedbu potresuljki, rozginih hitova, tompsonovih napjeva i ostale jeftinasvadba, nazovi muzike. Da, bilo je tu i prelošeg jedvapitkog vina.
Dakle, ostadosmo trijezni i izmučeni cijelu noć.
A još smo to i platili.
Pošteni ljudi.
Nisam stigla donijeti si novogodišnju rezoluciju. Boguhvala na neimanju vremena za preispitivanja. No, na poslu je zato sada puno vremena, a malo posla. Pa nas je polovica na godišnjem, a ostala polovica se otužno pogledava i zamišlja onaj magični trenutak prijave na burzi. Gazda je, svemu uprkos i unatoč, odlučio u svu tu besposlenost dovući još jednu osobu, koja je jedared davno kod njega već radila. Pa otišla na bolje. Pa se bolje, kako to obično i mrfijevski biva, pretvorilo u gore.
Kriza je odlično vrijeme za neke ljude. Gazde, npr. Oni imaju odjedared tržište radne snage na izvolte, samo da biraju. Danas jednog, sutra drugog, prekosutra trećeg, a dana četvrtog sve se fino prebaci u Kinu, npr. Pa se tamo bira iz još veće košnice jeftinih pčelica.
Kamo ide ovo ljudstvo.
Uvijek i neminovno u neki kurac.
Stigli smo zadnje dane prošle godine obić i milumajku.
Ona je, u svojem tradicionalno ogorčenom i nabrijanom stilu, objasnila mužjaku da ona s njim, i njegovim detetom, i njegovom bivšom, koja ga zove en puta dnevno, ne bi ni u mentalno poremećenom stanju mogla biti. Jer da ona može biti samo kad je jedna i jedina, i kad se samo nju sluša, i nikog drugog osim nje. Nije njoj normalno to, da kad s nekim raskineš, da onda s tim nekim možeš surađivati i bit normalan. Normalno joj je samo kad ti je taj neko onda postane smrtni neprijatelj, kreten, idiot, budala koja te naivnu, pravičnu i poštenu namagarčilalalala, i s kojoj nikad više nemaš šta tražit.
Mnogim ljudima je samo tako normalno. Normalno im je isto tako i vlastitu djecu hraniti onda svojim bijesom, nemoći, zlim jezicima i ostalim vrstama maštovitih otrova.
Silno mi je drago to što nisam normalna.
Sve više i više.
i to što imam toliko godina isto.
i nemam više vremena da se obazirem na milamajčinu ogorčenost i nezadovoljstva s kojima se uporno trudi nametnuti mi osjećaj promašenosti i nedovoljnosti.
Jebeš to.
Olakšanje.
Poželim si tu i tamo opet biti kućanica malo. Kao da imam bezbroj stvari koje bih mogla raditi po kući i oko zgrade. Čistit, slikat, trčat, nešto, svašta. Kao da bi mi bilo lijepo.
Ta ljudska pamet je tako ograničena.
Božemesačuvaj ljudske pameti.
Čitala sam jutros, poslali su anonimci navodno neku poruku hrvatima.
Potrošila dragocjeno vrijeme /a mogla sam namjesto toga lijepo prati radijatore s vaporetom/ na čitanje tog nevjerojatno plitkog i prozirnog teksta. Samo zato jer su mnogi ga silno lajkali na fejsu. Ne razumijem koji im je kurac. Razumijem samo da bi me svi redom, naravno, popljuvali da popljujem tekst koji opisuje veličanstvene hrvatske otoke i neponovljivu hrvatsku vodu i objašnjava pritom da je nacionalna mržnja u hrvata nastala u zadnjih dvadeset godina, i da nam je to europska unija podvalila.
Aha.
EU je izmislila nacionalnu mržnju, ne bi mi... ma nikada...
Ubi me taj fejs...
Tješim se da barem nisam navučena kao marchelina /koja stalno piše, a ja zato to njeno stalno čitam/... jes da su mi njeni statusi većinom dragi i rijetko duhoviti, ali ne mogu, a da se ne zapitam, živi li ta žena život uopće? Osim na fejsu, naravno.
Život je iluzija u koju smo bespomoćno upetljani, ionako.
Moja milamajka živi npr, iluziju crno bijelog, kaubojsko partizanskog filma.
Gdje je odmah jasno tko je dobar, tko je loš, tko je njihov, tko je naš, i onda, kad je tako jasno, onda je sasvim prihvatljivo i posve očekivano, a nadasve opravdano, prema lošima - njihovima se odnositi loše, a prema dobrima - našima dobro.
Nema greške.
Kao u nekoj svečano okićenoj poruci kad dobro želimo samo dobrima. Kad smo dobri samo s dobrima, a zvijeri s... svaku malo smo zvijeri, samo je pitanje škuže...
Na fejsu je, opet, pokrenuta silna akcija kontra nekog Galižanca za kojeg svi znaju koji je, a nitko ne zna koji je, da je psu bacio petardu u usta, pa su ga morali uspavati.
Psa, nažalost.
Pa je pokrenuto pitanje kažnjavanja mučitelja životinja. To kako se kod nas može do smrti nad blagom iživaljvati, a nema kazne.
Pa će od godine ove biti neka kazna. Zatvora i to.
Pa se svi pravično nadamo da će onaj koji je mučio životinje naletit u zatvoru na nekog grmalja, /šteta da po našim zatvorima nema onih velikih crnaca s velikim, jer je samo to dostatna kazna, naravno/ koji će ga jebat u dupe i razvalit mu čmar, isto kao što je on razvalio pseću njušku.
Nitko se ne pita što je u glavama tih ljudi koji su nesposobni osjetiti strah i muku naivne životinje. Živog bića. Koje brine iste brige s kojima se i mi jebemo. Koja se boji, nada, veseli, želi, voli, sve isto.
Nitko se ne brine za te ljude koji to ne mogu osjetiti.
Svi žele samo da im se zabije petarda u dupe.
Ubi me taj fejs, milemajkemi...
idem im svima objaviti da su glupi.
a onda na miru oprat radijator, naravno.