nsomna
insomnija je opet napala. probudila me u 3.30. sad je 4.41. to su bitni podaci.
pun je mjesec večeras.
i normalno, krvarim na najjače.
i napuhnuta sam.
i boli me trbuh, normalno.
koji je od navedenih razloga kriv i odgovoran, nemam pojma.
a zbilja mi se ne spava.
išla sam u deset leć.
jaaako umorna i pospana.
sad više nisam.
to je greška, trebala sam se mučit do barem polanoći.
mužjak je isto ustajao oko tri i bauljao po stanu. što me malkoc zabrinulo, jer on ima najtvrđi san na svijetu i nije sklon mjesečarenju. rekao je da je ružno sanjao pa se malo prošetao da se razbudi. vjerojatno je opet sanjao da mu umrlo dete.
klasična noćna mora svih roditelja.
no, dobro.
mužjak je zaspao u roku od dz.
a ja sam ustala sam.
jesam.
složila sendvič sa sirom.
veliki.
veliki sendvič u tri - četiri ujutro me najbolje uspavljuje.
sve su to bitni podaci koje ću jednog dana možda opet pročitati i otkriti da sam dana tog i tog, noći te i te, za vrijeme punog mjeseca, u nekom sumnjivo plodnom razdoblju života, uspavljivala samu sebe sendvičem.
velikim.
pogledala prije toga razgovor martinisa sa samim sobom.
zgodan koncept.
prije trideset godina snimio je pitanja samome sebi, i sad se naštelio pred kamerom i krenuo odgovarati.
sad ima šezdeset i koju.
odgovorio je potvrdno na pitanje prvo: da li je još uvijek živ.
osim zgodnog koncepta, vidjela sam još i veliki ego koji samog sebe doživljava urnebesno ozbiljno. učinilo mi se, čak, da je ovog starijeg toga malo sram. nakašljavao se, izgledalo mi kao da mu neugodno od vlastitih pitanja nezrelog sebe. i kao da se želi distancirati i neimati nikakve veze s onim crnobijelim.
pa nisam izdržala gledati do kraja.
previše ega na sve strane.
tko zna, možda se i posvadio sam sa sobom do kraja intervjua sa samim sobom?
idem se posrat, možda to smanji bolove.