Ljudi sa Zemlje uvijek gledaju na istu stranu Mjeseca
Jedan od mnoštva zbroja svih sveukupnih zbrojeva mojih mlađahnih kolega ima dvajssedam godina. Nismo si nekako bliski, nismo čak ni u istoj smjeni, a osobno, nisam si nekako bliska ni sa svojom smjenom, sve sam sigurnija da, kad za mjesec dana, umjesto velike apokalipse, dođemo do otkrića da elijeni su među nama, otkrijem da je samnom sve u redu, i da je neuklapanje samo posljedica elijenske prirode, i to je jedino normalno objašnjenje, ustvari.
Elem, našli se nekako mlađahni kolega i ja u istoj smjeni, pa nas spopalo zajedničko vrijeme na pauzi, a to zajedničko vrijeme, iz nekog razloga je nepreporučljivo provoditi u miru i tišini, pa se moralo trkeljiti.
Pa sam krenula onda u napadačko ispitivanje, a šta ću, kad o sebi ne volim i neću.
Kolega se je, naravno, vrlo rado dao u objašnjavanje svrhovitosti sebe i svojeg postojanja, pa se tako hvalio sa svojim imovinskim stanjem, jer se tek oženio, a žena i on tek uselili u stan od dede, i tek trebaju roditi, i sad se kupuju stvari za dijete. Nerođeno. Stvari, stvari, stvari, jebeš dijete, ionako se nije ni rodilo, pa su sad zato važnije pelene, robica, krevetići, kolica. Sve su skoro kupili i priredili. Pa se je pohvalio da su zbilja, stvarno skoro sve riješili, i još samo da kupe krevetić za vikendicu, i uolalala.
Reko` bi čovjek, ajmeeee kako dobrostojeći dečko u ovakom strašnom vremenu krize i neimaštine.
A onda se je dečko odao.
Da kako im je teško.
Jer da su kupili auto na kredit, pa tek onda izračunali da ga ustvari plaćaju duplo.
Pa da im i nije to neki posao.
Ali, nemreš bez auta, bez auta se ne može, jel.
Pa kad su kupili kolica, da su shvatili da ne mogu ući u auto, jer je, iako preskup, skoro pa manji od kolica.
Pa da svi grcaju u kreditima, ali nu, namigne mi dečko, odlučili su oni kako će zajebati sistem.
Jer da ne bi netko, nitko, nikada, ni u snu, pomislio da su oni dobrostojeća obitelj, stan im je jedan prepisan na tatu, stan drugi na baku, vikendica na moru je na njezinu mamu, a viksa u zagorju je na njegovu mamu. A svi će se prije nego što se ozakoni strašna ideja o naplati poreza, bržebolje prijaviti da žive u vikendicama, ili gradovima, kako ih već dopadne.
Pa onda tako, malo im je teško, malo im je dobro, a malo si oni sami pomognu.
Pa se ja onda sjetim svih onih medijskih natpisa o siromaštini, o neimanju, i o neumitnoj potrebi nesretnog naroda da konačno jednom više izađe naulicu i uzmaše pesnicom za svoja prava.
Pa poželim opet samo pobjeć u šumu, jer, ni u ašramu nemreš pobjeć od ljudi.
A ljudi nemreju od svojeg trkeljenja.
Pa tako, neki beže preko bare, a neki rade decu, za koju žele, pak, super uređenu i sretnu državu, koja će pak, sama od sebe funkcionirati, koja će imati vrtiće, škole, sve, sve, sve će im dati, ali, njihove vikse nikada neće vidjeti. Ni pare od auta također, te silne kamate ionako ne pripadaju ovoj državi.
Postoji valjda taj neki razlog zašto taj napaćeni narod ne izlazi na ulicu.
Možda zbilja ima malo obraza.
A možda jednostavno nema razloga.