moja satelitska

ima neke logike u tome da dobar ljubavnik ne može biti i dobar suprug. ili da je makar u jednom bolji, a u drugom gori. ili da je barem dobar suprug, onda ne bi bio dobar ljubavnik. ne bi bio ljubavnik uopće, tako da, eto nas opet na početku. i dobar ljubavnik, i dobar suprug ne mogu stanovati pod istim krovom.
Mužjak je bio vrsni ljubavnik. Vrhunski.
Jutros me na poslu dočekala kava. Kolega ju je skuhao najbolje do sada. A onda smo dočekali vijesti, istovremeno je sišla nam i šefica i sazvala sastanak, gdje je šefovala i ribala nas naveliko. Te ne valja ono, te ne valja ovo, te ne onako, nego vako. Pa smo se onda mi razmiljeli, i sve fino izribani krenuli poslušnički igrati svoje uloge vrijednih djelatnika.
Strašna stvar su te uloge.
To iza čega se krijemo.
Šefovima to daje snagu da kore i nadmoćno ribaju potčinjene, vojnicima dozvolu da ubijaju, generalima blagoslov da granatiraju, sucima da zatvaraju, ponekad i ubijaju, zatvorski čuvari isto imaju prava da muče i tlače, i sve ovisi o tome koja te uloga zapadne, i koliko jako je odlučiš prihvatiti, i od nje jednog dana tražiti alibi.
i svi će to shvatiti, sva ljudska civilizacija temelji se na odricanju ljudskosti u korist nekog tamo igrokaza.
svi igraju.
igrala je danas ona reklama na radiju jedno milion puta. dobro, nije milion, ali jedno dvadesetak sigurno jest. ona od b-net televizije. samo što su ovom prilikom spominjali neku domovinu umjesto satelita.
nije me preveč dotaklo.
ionako sam cijeli dan u briji kamo da odem, i zašto sam još uvijek u ovom satelitu od države.
i da sam kojim slučajem prije en broj godina negdje otišla, danas bih bila silno ponosna.
na sebe.
jer sam otišla.
pa sam si onda tražila razloge zašto nikad nisam zauvijek otišla.
prvo i jedino, zato jer sam jedinica. a ako se mojim starcima išta lošeg dogodi, a događa im se to loše nekako sve učestalije, onda ne bi imao tko da o njima brine, i zato ja moram biti tu negdje blizu. da bih svoje latentno nezadovoljstvo vlastitim životom jednoga dana, u nekoj tamo budućnosti, svela na brigu o nemoćnim starcima. i to negdje tamo, tik pred vlastitu nemoćnu starost. što bi, na kraju, brzinskim premišljanjima, dovelo do zaključka da je moj život neispunjen, jer je opterećen vlastitim roditeljima. i da sam nesretna zato jer su mi roditelji još uvijek živi. i jer se njihov život meni čini nekim utegom.
da nemam roditelje, do sad bih se vjerojatno en puta na ovaj ili onaj način pokušala ubit.
Ovako sam stalno u nekom strahu da će njih to dokusuriti i da nije u redu.
Pa živim svoj život u njihovim strahovima.
Zarobljena strahom u satelit državi.
A kamo bih otišla da nema straha?
U kanadu sigurno ne bih. Tamo je hladno, i tamo idu oni, malograđani željni života ispunjenog stvarima.
Mene vuče istok. srednje dalek, ne tu gdje se židovi iživljavaju nad muslimanima, nego tamo još dalje. indija, indonezija, tajland, sva ta mjesta koja jedan val obriše preko noći pa te više nema. otišla bih tamo i tamo tumarala. do nekog zamora. onda bih tumarala negdje drugdje. negdje gdje žive ljudi čije probleme ne razumijem. globalno, svi ljudi imaju problema, žele ljubav, zdravlje, djecu, krov, žele sve ono što onog trenutka nemaju, ali ja ne želim znati kako se zovu njihovi generali i kojim imenom oni nazivaju svoje nacionalne debilane. i svuda bih mogla reći da nisam odavde i da eto, "nažalost" ne razumijem to o čemu oni s takvim divljenjem i suzom u oku trkelje. i to nešto njihovo ne želim ni doznati, a ovo nešto "svoje" želim samo zaboraviti i čim dalje produžiti...
Pa se uhvatim u mislima kako priželjkujem, ustvari, neku gadnu bolest, nešto što će doktori reći da nema spasa, ili da ima, ali da se treba zračiti, rezati, to nešto, i onda da ja ništa od toga nešto, nego se pozdravim sa svojima i ispunim svoj san o tumaranju. i onda tamo negdje, daleko od domaćih gluposti, a još neupoznata s njihovom lokalnom glupošću, teškom, a možda i lakom mukom umrem. i time odradim makar sretan kraj cijelog ovog besmislenog igrokaza.
Pa se onda opet hvatam, koj kurac se moram razboljevati, zašto to ne učinim zdrava i pri punoj svijesti. Objasnim roditeljima da sam nesretna, neizlječivo nesretna, i da jednostavno, moram. otić ne znam gdje. pa ostane nada onda da ću se jednog dana i vratit.
iako, držim čvrsto i grčevito, i tu nadu isto treba ubit. onom istom lakoćom kao što se svakodnevno ubijaju ljudi diljem svijeta, i onda se nakon toga samo kaže, to je gotovo, prošlost, idemo dalje...
Mužjak, on bi to razumio. i bio bi ponosan na mene. mi smo jednostavno uzajamno ponosni jedno na drugo. on je ponosan na mene jer ga ne tlačim idejama o braku, djeci, novim zavjesama, a ja sam ponosna na njega jer je skroz sposoban i samostalan, tako da svaku malo ode negdje sa svojim dečkima, prijateljima, prijateljicama, pa se onda tamo hvali kako ja sjedim doma, ili moram svojima, ili radim, i nikad ga ne tlačim.
na poslu, isto tako, kad mi uvaljuju posao kojeg nitko ne voli, ne prestaju lajati o tome kako ga dobro radim i kako mi to super ide. a ja im se samo smješkam i glumim plavušu. oblajhanu, naravno.
uglavnom, moj muškarac je skroz odrastao i samostalan.
ma sunce mamino!
kako ne bit ponosna?
botom of lajn jest, da me jedino roditelji drže u ovom usranom satelitu, i da se jedino njima osjećam nešto dužna.
i možda to ne bi trebalo biti tako, samo ako bismo o tome popričali jednom.
da moja sreća nikad nije tražila sebe u muškarcu, djeci, kući, poslu, stanu, nego uvijek negdje daleko, bez korijenja i bez zaustavljanja. i da je vjerojatno zato neuhvatljiva.
ali to i dalje ne bi trebao biti razlog da odustanem od nje...
možda bi shvatili, možda ne bi, u svakom slučaju, prejudiciram, ne bi bili sretni....
pa, onda, šta dalje.
čekanje neke više sile ili naredbe odozgor.
a život curi...


Oznake: mamu si označi

16.11.2012. u 17:52 | 10 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?