kamo dalje, glave
Onokad umjesto na koncert leta tri na otvorenom, odeš u fini restoran na finu ribu u zatvorenom, to uopće nije znak starenja.
To je znak profinjenosti i dobrog ukusa!
A onokad ne možeš izdržati nego da se time hvališ, to je isto znak nečega, samo još nisam odredila čega.
Vjerojatno je isto kao preglasno puštanje muzike, primitivan pokušaj komunikacije i traženja istomišljenika.
S istomišljenicima postoje veće šanse za parenje, pa valjda zato.
Svejedno, nekako najviše volim biti tamo gdje je manje istomišljenika.
Pa zato više ne slušam let tr uživo.
A i ofucali su se.
A ja ne želim ofucano.
Samo neisprobano.
Kao ono kad sam bila mala pa skupljala sličice. Životinjsko carstvo, prethistorijsko doba, indijanci, sarah key, heidi, pa onda, nabrzinu skupiš sve sličice, i ondaaaaaa, tražiš one koje fale. iiiiii, onda te koje fale, one su, onako, naj, naj.
Glupo.
Uglavnom, jako su me veselile te prviputa viđene slije, pogotovo nakon što sam se onih, već viđenih, nagledala jedno milion puta.
Tako me i danas veseli sve to neš` prvi puta doživljeno. Onda uz to vežem mirise, zvukove i boje, pa dok radim svoj dozlaboga dosadni posao ljepljenja knjiga, ili plastificiranja vizitki, ili nečeg tako urnebesno maštovitog i zahtjevnog, onda samo prizovem te neke slike, mirise, boje, i tamo sam. Tj, to je tu. Pa ostavim onda ruke i noge i ostatak tijela da obavljaju taj neki posao, a ja odem u svoju sliku.
Mužjaku nikad neće bit jasno to kako odem.
Kao ni to zašto toliko vapim za tim nekim novim slijicama u svojem životu.
Tek toliko da ih urežem u moždine i da ih mogu prizvati onda kada svakodnevica gazi svojim repeticijama.
Pa tako lakše proživljavam tu svakodnevicu i njene svakodneve probleme.
One koji se ponavljaju i uspavljuju i od kojih mozak umire.
Mozak umire iovako itako ionako.
Sve umire.
To je najveće zlo od života.
Pitao me mlađahni kolega danas volem li ja ovu hrvatsku. Ovaku hrvatsku.
A ja ne znam ni za kakvu drugu.
Rekoh mu da ode ako može.
Čim prije.
Taj jebeni život prolazi prebrzo.
Ostaje ti poslije samo milion razloga za žaljenjem za propuštenim.
A nekima ostanu i djeca kojoj nisu uspjeli priuštiti ništa bolje od ovakve hrvatske.
U kojoj promjena putuje samo iz gorega u gore.
Rekla sam mu isto tako da je bosna otputovala puno dalje.
i da je tamo puno gore.
i da ima još zemalja u kojima je i još i još gore.
Zato da si gleda odabrat neku dobru.
A mužjak je rekao da kad imaš trideset, da si onda star.
Ne se slažem.
Starost se vidi u ogledalu, osjeća u kostima, ponekad boli u mesu, zavija u crijevima, ali najgora je kad je u glavi.
Zato se nećem složit.
Nikad nije prekasno, ni kasno.
Može biti samo teško.
Ali, svo zlo s tim.
jbg.