kako hrvati sebe vide...

nakon što im linić uvede namet na vikendice.



i skoro, skoro da je teško povjerovati da je žena ovakvog glasa dobar dio svojeg života provela čisteći kancelarije po njemačkoj, dok neke tamo plastične namiguše koje se natječu u pokazivanju stidnih dlaka... ma ono...

Pitala me mlađahna kolegica sjećam li se možda, kako sam svoj život zamišljala za deset godina, ono jednom davno, kad sam imala trideset.
Pa sam se, naravno, odvalila smijati.
Jer sam njeno pitanje odmah prevela na svoj klingonski, koji bi glasio otprilike ovako: "ej, jesi li ikada s trideset sanjarila kako ćeš za deset godina biti u nekoj smrdljivoj garaži, i rmpati ispod kanalizacijskih cijevi po kojima gmižu govna svih stanara iz velebne zgrade iznad, i to za plaću manju nego što si je s trideset mogla i zamisliti?" I kako sam trenutno u dobroj, ovulacijski uzlaznoj putanji, tako me to pitanje razveselilo kao neki benigni skeč u nekoj polutupavobockavoj seriji.
Smiješno je, naravno.
Jer poznajem ljude koji s dvadeset nisu ni u ludilu mogli zamisliti, da će s trideset sjediti sa svojim susjedima u nekom podrumu, dok će im drugi susjedi granatama preuređivati dnevni boravak. E, to već nije smiješno. Ili... ovisi. Sve što proživiš i preživiš može jednog dana biti smiješno. Pogotovo ako si u uzlazno ovulacijskoj putanji pa je sve nekako veselije. A ako nije, onda se valjda da nešto preurediti u glavi, e da bi izgledalo veselije.
Bojim se, ustvari, najviše tog vremena bez ovulacijsko uzlazne putanje, jer onda ne znam što će me to samo od sebe bacati gore. Ili ću stalno onda biti dole. Ili ću stvarno morati preurediti glavu.
Ima par tih nekih stvari koje me u životu drže s osmijehom. Sunce, kretanje i hormoni. Hormoni ipak najviše od svega. I onda, jednom kad ih više ne bude, vjerojatno ću se trebati preseliti u pustinju i tamo se kretati od jutra do mraka i loviti sunce. I onda neka se sunce ureže duboko u još dublje bore. Smijalice, naravno.
Tako sada zamišljam svoj život za deset godina. Sebe kako se sumanuto selim sa sjeverne na južnu polutku i obrnuto, u potrazi za suncem i kretanjem.
Inače... budem bila dip dip doun.
Tako mi se, slično, činilo i prije deset godina.
Nisam mogla zamisliti da imam muža, djecu i te neke tome slične kućne radosti. I reklo bi se, znala sam da neću. I pretpostavila sam da ću bez tih nekih opterećenja, koja bi me tjerala na djelovanje isto biti dip dip doun. Pa sam si onda obećala da ću u svrhu opterećivanja sebe problemima i obavezama otvoriti si neku firmu. Da, to je onda bilo to a-ha instant rješenje za krizu četrdesetih.
Vlastita firma.
Danas mi nije ni na kraj pameti otvarati firmu. Postoje mnogo ugodniji načini da potrošim ušteđevinu, nasljedstvo i to malo što uspijem, kakti, zaraditi u podrumu ispod kanalizacijskih cijevi. I s godinama se nekako otvorila potreba nježnosti prema sebi. I još se više uspavala ona, nikad, ustvari, razbuđena stvar što ambicijom se zove. Pa sam si opet sretna, ono, kad ujutro mogu odpedalirati na svoj neprezahtjevni posao, gdje sve svoje mlađahne kolege učim kako stvari treba zapisivati, a ne samo govoriti, i to ne zato da im pametujem i mudrujem, nego, jednostavno, zaboravim ja to što oni meni govore.
Pa im hoću pomoć da ne troše riječi uzalud.
Veseli me pedaliranje na posao. I natjecanje s tom zimom. I tko to može izdržati duže. Zima ili moje smrznuto dupe.
To je taj jedan dio koji me veseli.
Kretanje.
A ponekad vidim i sunce.
A ponekad, sama od sebe, ničim izazvana, vidim i neko dupe u prolazu pa pomislim na seks.
A prije deset godina nije mi ni na kraj pameti bilo da će me neke tako prizemne stvarčice toliko veseliti.
Ah, kako ću tek skromna za još deset godina bit.
Čudo jedno.

Neki racionalni dio mene ipak govori da bih se trebala pokrenuti i imati kada, kada nego upravo sada, sada veeeeelike veeeeeeeeeeeeeelike snove, jer ako bi se za deset godina možda ostvarila makar desetina od tog veeeelikog, onda bi makar to bilo dobro, jer ovako... a ima neki lijeni dio mene koji kaže samo... ma daaaj... koj će ti to?
A moja mlađahna kolegica sanjari da će je jednog dana uposliti neki strani ljudi koji ulažu u radnike i da će s četrdeset imati super plaju. A još mlađi kolega sanjari kako on i njegova obitelj jednog dana više neće biti podstanari. Ako dobiju na lotu, naravno.
I svak se bori za ono što mu fali...
I ko` o čemu, nego vojnik o skraćenju...

08.11.2012. u 22:41 | 7 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?