..
Od svih tih negativnosti u životu, lako se je loviti za negativnosti, njih je najlakše vidjeti jer stalno bodu i smetaju, i onda, kad se nakačiš na njih i najviše na njih, život ti postane teren zarastao u trnje i draču i nemo`š se pomaknuti jer nemaš kud, posvuda je zaraslo i posvuda su bodlje, ali, opet, ako zažmiriš i zamisliš da je sve oko tebe lijepa pješčana plaža, to opet ne znači da se nećeš nabost, jer život nije pješačana plaža, pješčana plaža je samo jedno mjesto pokraj mora, koje nije stjenovito, a ni posuto kamenčićima. A čak ni na plaži, koja je posuta najzaobljenijim slatkim oblucima, ne mogu bosa ući u more, jer stopala su mi ko dječje dupe, malena, glatka, tanka i osjetljiva, i nenaviknuta na grubi svijet, i uglavnom, bosa sam si niškoristi, a imam te neke prijateljice, koje bose trče po stijenama, izgledaju mi kao supermenke, i trebala bih im se diviti, no umjesto toga, u sebi lažem sebe da su grube i neosjetljive kao i njihova stopala, i da, eto, možda sam samo ljubomorna.
Na njih i njihove debele đonove.
Uvijek je kod drugih to nešto što baš fali i izaziva ljubomoru.
Pa se treba onda okrenuti sebi i veličati svoje nešto što fali kod drugih, ili nešto nevezano za cijeli svijet, ali da je dobro i da veseli. I onda mudro izabrati upravo ono što najviše smeta i krenut se veseliti baš i upravo tome.
Instant rješenja. Volimo ih.
Najviše od svega kod sebe/mene mi smeta to što boravim u tom ženskom tijelu. I to što smo nerazdvojni. To nešto, što doživljava "sebe/mene/sebstvo, valjda" i to žensko tijelo žive u vječitoj borbi i pokušajima da se dohvate ravnoteže i tog nečeg, što nikako ne može biti smisao života, ali ga svakako može učiniti ljepšim. To, zadovoljstvo. Taj neki bozon koji postoji sam od sebe i nevezan je za uspjeh/neuspjeh/zimu/vrućinu/glad. Dobro, ajmo makar zadovoljit te fizičke probleme, pa živjet sretno nevezano za očekivanja. Ajmo biti sretni ničim izazvani.
Ne ide.
Krivim tijelo za to. I to upravo zato jer je žensko. I jer ima te hormone koji skaču od beskraja gore do beskraja dole, pa onda lijevo, pa desno. I uopće me pritom ne zanima da li je to dobro za prenošenje gena i očuvanje ljudske vrste kao takve, i to što u toj nekoj selektivnoj igri preživljavanja moja osobna sreća nije nimalo bitna ni važna, mene to ništa ne zanima, ja želim samo tu usranu osobnu sreću. Zadovoljstvo.
I opet, ne ide.
I ima tih nekih dana kada se sve to čini super i divno i krasno i tako prirodno, i tako najbolje što može bit. I sve te nuspojave selekcije i borbe za opstankom, i svi ti izvitopereni ljudski odnošaji, sve je u nekim danima tako na mjestu, tako normalno, čak i zabavno. I ne postoji taj mentalni napor koji bi mogao iscijediti smisleno objašnjenje zašto je tomu tako. Postoji samo tako jedno življenje koje rješava svoje sitne problemčiće, i čak uspijeva naći u njima izvore veselja i radosti i silnu zabavu za sebe, a ponekad i druge.
Onda, dođu ti neki dani kad mrzim sebe. Mrzim prvo to svoje tijelo. Zato jer je mekano, žensko, slabo, privlači poglede koje ne želim, postavlja me na neko mjesto u društvu, tramvaju, ulici, autu, poslu, gdjegod da jesam, to tijelo, držanje, lice, to sve me određuje, i to mi onda smeta.
Kažu da je u toj nekoj ljestvici hijerarhije ljudskog čopora, od ženskog tijela, na lošijem položaju samo još ženski um u crnom ženskom tijelu.
Iako, ja sam ljubomorna i na njih, te crne žene.
Zato jer imaju tu svoju debelu tamnu kožu koja odbija stariti, i jer ih sunce ne suši i ne zbrčakava, i jer imaju te neke jebene elijenske mišiće, i taj neki osinji struk, i te neke nadmoćne batake, i kad vidim ta njihova čokoladna napeta tijela, poželim ih postaviti na tron, i tamo obožavati.
Osim, naravno, ako se ne zapuste i postanu prasice. Pa vjerojatno, onda, u ljudskoj hijerarhiji, postoji i hijerarhija ženskih tijela. Najgore od svega jest živjeti u tijelu debele, dlakave, bubuljičave i bolesne crnkinje.
Što bi se opet dalo iskoristiti kao jednu od onih luzerskih utjeha, gdje ipak ima gorih, i od gorih, gorih, i gdje smo svi na nekoj čarobnoj ljestvici, na kojoj svaki drugi dan osvanemo na nekom drugom mjestu.
To ako smo žene. S tim usranim hormonima koji skaču gore-dole.
Muškarcima je po tom pitanju lakše, oni se manje šeću po svojim hijerarhijskim napravama. Gdje se smjeste, tamo borave najveći dio vremena. Ako idu gore dole, to je u pravilu polako, osim ako ih baš ne strefi neka tragedija, pa onda...
Zato najviše mrzim to što sam žena. Radi tih hormona. Samo njih krivim to što jedan dio mjeseca živim posthumnim životom blažene gospe marije, a drugi dio mjeseca se pržim u paklu besmislenosti i crnih misli, od kojih samo uništavanje izvora tih misli izgleda kao jedini način bijega.
I kakve se onda gluposti, pobogu, kakve se sve gluposti vrzmaju po toj unezverenoj glavi... i čini se kao da svaki puta hiberniraju i čekaju to doba mjeseca, e da bi nastupile još veće i moćnije i razornije.
I onda opet dođe, opet taj neki dio mjeseca. Rezimiranje. I zahvalnost. Na tim hormonima. Da nije njih tako ludih, nikad ne bih mogla reć` koliko su ljudske misli pogrešne i varljive u svojoj subjektivnosti. Muške, ženske svejedno je. Ionako su nebitne, uglavnom...
Ili, možda, ipak nisu...
21.07.2012. u 10:54 |
2 Komentara |
Print |
# |
^