Prašina
Imam tu po sobi, svojoj, "djevojačkoj", neke torbe i neke kutije. Tragove prošlog vremena, seljenja, i preseljenja, i vječitog seljakanja, i tog nekog razbacanog života, naguranog sad u torbe kipuće, i kutije, isto takve. A nisam neka od bacanja... nikad ne znaš što će, kad će... pa čuvam, tako, te neke račune od mobitela stare desetak godina, pa te neke izvatke od banke iz 2oo2 pa i prije, kome će to koj` kurac zatrebat, nemam pojma, ali, eto, čuvam.
Ne da mi se bacat.
Lijena sam.
Iako, tko zna, možda će se organizirati nagradno izvlačenje onih luđaka koji donesu izvadak iz banke iz 2oo2.
Poznato je da to banke rade. Nagrađuju luđake šakom i kapom.
Lijena sam.
Došla sam u selo svoje malo ponajviše da bih kopala po tim torbama, i tamo tražila neku karticu poreza na dohodak od nesamostalnog rada. Taj papirić moram sad iskopat u moru računa, reklamnih letaka, nekih svojih arhiviranih radova, bilježnica, kalendara, smeća... i svaki puta mislim isto. Da baš će biti gušt jednog dana sjedit cijeli dan u sobi, i bacat sve to što mi ne treba. Reciklirat. I da baš ne bi bilo u redu da mi se nešto desi, da me pobriše sa ovog svijeta, a da za mnom ostane toliko papira, za koje ni sama ne znam čemu bi mogli poslužiti. I da bi svakako bilo u redu da prije toga pobrišem sve dokaze svojeg postojanja. Da za mnom ne ostaje smeće.
No.
Lijena sam.
Pa sad nervozno kopam po nakupinama svojeg ovoživotnog djelovanja.
I nalazim tu svašta.
Uspomene, samo meni razumljive, uglavnom.
Pa sjedim i čitam, kao bivša školarka koja je pronašla zaboravljeni dnevnik, pa se sad smije svojim budalastim ljubavnim mukama.
No, nekako, nije mi smiješno. Više je onako... melankolično.
Našla sam i onaj svoj otužni dnevnikić. Šturi, škrti, lijeni i nimalo opširan kao što to blogovi danas mogu bit. Bili su to batrgajući pokušaji da se svaki dan ulovi, i ukroti, i njime zavlada sa samo par crtica. Par crtica nerazumljive škrabotine. Dovoljno da ih danas jedina razumijem, i dovoljno da instant vrate onaj osjećaj onoga života, strahova, briga, čežnji, težnji.
Crtica par s posla.
Crtica o dnevnom trošku.
Crtica o zaradi u fušu.
Crtica o popodnevnoj aktivnosti.
Crtica o događaju koji je provocirao osjećaj dana.
Čini mi se sada silno ispunjeno to vrijeme. Ispunjeno na silu, poslom, tečajevima, ozbiljnim glupostima, obavezama, planovima. Ispunjavala sam svaki dan na silu kao morski pas koji mora stalno mahati repićom, inače, ode na dno.
Tako su to izgledale te prve godine u gradu. Posao, stan, cimerica, teretana, tečaj, fuš, plaćanje stanarine, plaćanje benzina, tunelarine, odlazak na vikend u selomojemalo. Rad, rad, i ništa užitak.
Sve mi sada, gledajuć unazad, izgleda kao neko pripremno razdoblje. Kao isprazno konzumiranje vremena prije negoli je nastupila era mužjaka.
Glupost.
Nefeministički skroz.
Kao da ne bih mogla bez mužjaka...
Pa bih, ali, opet... daje neki osjećaj sigurnosti imati mužjaka pored sebe. Sigurnije od cimerice, sigurnije od posla na kojem urla šefika na rubu šizofrenih napada, sigurnije od poslova u fušu, sigurnije od stanodavaca i njihovih ugovora o najmovima, samo smrt bi, valjda, trebala biti sigurnija od mužjaka. Trebala. Valjda.
Sigurnost je isto precijenjena.
Što sve osiguravateljske kuće odavna dobro znaju.
Ne znam jesam li uspjela naći papirić kojeg sam tražila. Našla sam jednog na kojem piše godina 2005. Morti je to to. Morti bude poslužilo. Kurca se ne razumijem u te papire.
Ali važno je da ih čuvam. Možda ih provalim. Jednom.