Pod Učkun kućice, bele, miće, kot suzice...
Vijest o Nijemcu koji se zabio u zid na izlasku iz Učke nije, nažalost, nešto iznenađujuće. Čovjek doš`o pred naplatnu kućicu, uzeo karticu, zaključio da je na autocesti, u tunelu je, za nas nepropisno preticao, za njega je vozio autocestom gdje preticanje nije nepropisno ( istinabog, vozio je malo brže, ali ajde, de, tko vozi 100 dok je na autocesti, pa čak i u tunelu ), a na izlasku se zabio u zid, kojeg nije uopće očekivao računajuć da je na autocesti.
Sad, može se reći da je bio nepažljiv, da je trebao razmišljati, zaključiti da postoje neke naplatne kućice samo za tunele, ili samo za najobičniju cestu, kakva istarski ipsilon, ustvari, najobičnija cesturina jest, trebao je biti naspavan, odmoran i ne voziti automatski, i ne očekivati automatski, da ako dobiješ papirić na naplatnoj kućici, da si samim time ušao na autocestu, nego doskočiti pravilima i odnekud znati da si u običnom tunelu, i da te nakraju čekaju nove kućice i novi zidići.
Možda je to sve Nijemac znao, možda je samo jedan od onih kretena u bembari koji misli da je najpametniji na svijetu, a možda je samo bio umoran, možda mu nitko u tih pet km nije vozio u susret, e da bi primjetio nešto čudno, možda mu se, stvarno, samo učinilo da je na autocesti..
Krenuli smo opet u pohod na Sloveniju. Bežanija od vrućine u planine.
Gore je isti kurac. Vruće ko` u paklu s povjetarcem, znojenje na najjače, a onda cvokotanje na vjetriću i u magli koju neka kondenzacija toplo dole, hladno gore, diže uvis. Al, no dobro. Preživjesmo, bilo dobro.
Iznenadilo nas malo otkriće da svi domovi imaju čiste i mirišljave pamučne plahte. Ne moramo više tegliti vreće sa sobom i spavati u plastici. Otkrili i dom koji, na dvije milje metara nadmorske, ima mogućnost tuširanja u toploj kišnici, a ima i svjetla koja reagiraju na pokret, i onda se tako redom pale po stepenicama, hodnicima, i mi ništa ne moramo pritom raditi, samo ići svojim putem. Bed je jedino što se svjetlo isto tako štedljivo gasi i u veceju, i što je onda malo bzvz seruckati u mraku. Pa se mora mahati rukicama po zraku za vrijeme kenjuckanja, e da bi se svjetlo vratilo.
Nije zgodno to sranje u kmici, kakogod.
Rekoše nam da su slovenci dobili neke silne pare od unije, e da bi ih investirali u svoje domove, i da će sve tako redom obnoviti i modernizirati, e da bi bili po europskim standardima.
Mi zadovoljni, mi sretni s onim što oni od svojih domova čine.
Mužjak je onda, za njega neuobičajeno crno, zaključio da ćemo mi, pristupom u uniju samo plaćati kazne jer nismo, u tako kratkom roku, sposobni dostići te neke standarde koje unija nameće. Jer mi volimo živjeti kao naši djedovi koji su sidro bacili, i jer volimo biti najpametniji na svijetu.
I mi imamo te neke svoje zakone i svoje standarde i nema tko tu nama nešto srat i krojit.
I baš me živo zanima da li igdje negdje u tom velikom i sjajnom i razvijenom unijskom svijetu naplaćuju ulaz na običnu cestu, kao što to čine na ipsilonu?
I nekako sam najsigurnija od svega, da se onaj gospodin s početka priče malo previše navikao na neke svoje standarde.
I onda takav došao u hrvatsku.