Muke po učenju
Mladunče kad dođe iz škole, obično bude jako umorno, i pregaženo, i običava uzdisati, i žaliti se, i stenjati kako mu je teško. Pa mu treba odmor. Odmor nalazi u dvije stvari. Prva je televizor, drugo su igrice. Igrice na kompjutoru, naravno. Koje mu je mužjak u zadnje vrijeme uskratio, jer navodno su one krive da je prag tolerancije na računu od interneta prevaziđen. Tako da mladunčetu za utjehu osta samo televizor. Na televizoru su crtići, koji, iako puni debilnih likova, barem su na engleskom, pa hajd, ipak je neka korist od njih. Mladunče izvrsno razumije debilne viceve i fore na engleskom jeziku. To će mu svakako biti korisno u životu. Svaki strani jezik je, isprdcima od naroda, koji sveukupno čine zbroj stanovnika nekog velegradskog predgrađa, svakako dobro došao. Čim više jezika - tim bolje.
Engleski smo dakle, već svladali, i to je super.
Ali, zato njemački... njemački je noćna mora.
A iz nekog razloga mladunac ga mora učiti. A baš mu nekako ne ide. I za to je, naravno, kriva učiteljica. Koja im sve krivo govori, i sve ih krivo uči, i niš oni ne razumiju, i već su se žalili svojim roditeljima, a roditelji su sazvali sastanak da se malo oriba tu lošu učiteljicu, koja se je, pak, još prije žalila da ima posla s najdivljijim i najneposlušnijim razredom u školi i okolici. Pa su se djeca onda dogovorila da im je učiteljica pretiha i da nema autoritet, i da je ona i samo ona, kriva da oni ne znaju taj njemački.
I onda se tako sastančilo, i mudrovalo, i prepiralo, i na kraju se nije riješilo ništa. Učiteljica, nakon pritužbi na loše ocjene, nije postala nimalo glasnija, i stroža, i agresivnija, djeca isto tako nisu postala mirnija, i draža, i poslušnija. Čak štoviše, dapače, oni tek ulaze u pubertet. Što čini njihove stavove i zaključke još hvalevrijednijim, nego što bi inače bili. Jedva da imaju deset godina u guzici, a već dobro znaju odrediti tko im je kriv za njihovo neznanje.
Sretna je zemlja s tako osviještenim pomlatkom.
Sve u svemu, zakačeni nesrećom loše učiteljice, marljivi mladi učenici bivaju prepušteni sebi samima, i svojoj volji ili nevolji da si upišu čim veći broj u onaj zbroj brojki na kraju proljeća i početku ljeta, i da onda mogu na miru sanjariti o upisu na neki fakultet, o dobroj plaći, o cijenjenom mjestu u društvu.
A u slobodnom prijevodu i osobnom iskustvu, to izgleda nekako ovako.
Mladunče dolazi iz škole i prvo se odluči odmoriti. Obeća sebi da će to trajati pola sata. Onda leži pred televizorom i krevelji se zajedno s likovima na ekranu. Prođe tako sat vremena. Mladunče nasluti da se alfa mužjak uskoro vraća kući, gasi televizor, uzima knjigu i gleda u nju. Onda vidi gumicu. Ili olovku, ili nešto bilošto. Počinje se igrati s nečim, biločim. Ako je psetance u blizini, onda legne na njega, psetance počne režati, i u evolucijski određenoj nemogućnosti da ugrize nekog od člana čopora, uzima lopticu i krene ju neurotično gristi, i dobacivati mladunčetu, samo da se riješi tog stresa i nerazumljivosti od mladunčetovih napada na njegovo postojanje. Mladunče malo baca lopticu, malo nateže psetance, i spremno drži kraj sebe otvorenu knjigu, jer slučaju da alfa nenadano uđe u stanište, uvijek može zacviliti kako pokušava učiti, ali psetance mu smeta. Psetance u tim trenucima ne razumije vlastitu neurotičnost, cijelo vrijeme izvansebe trči naokolo s lopticom, i htio-nehtio, prava je smetnja.
U zraku se njuši neuroza vulgaris. Alfa stiže u obitavalište i ispituje mladunče što je naučilo i napisalo, mladunče se uvija oko alfe, ispušta nježne tata, tata, glasiće i govori da je učilo. Alfa ne puši foru i najavljuje ispitivanje. Mladunče najavljuje prve ispade nervoze. Glasić se pretvara u nemoćno cviljenje, a bijesne riječi napadaju lošu učiteljicu iz njemačkog, koja osim što je loša, postaje i zla, i pokvarena, i mučiteljica nedužne dječice. Alfa strpljivo odbija popušit foru, i najavljuje ispitivanje svake riječi ponaosob, iako mladunče euforično objašnjava da ono zna smisao tekstova. A svima nam je, nakon samo jednog ispitivanja, kristalno jasno da je mladunče lukavo naučilo tekst napamet na hrvatskom, i onda otprilike nabada što bi što trebalo značiti na njemačkom. I za svaku drugu riječ uopće ne zna koje joj je značenje. Ipak, mladunče i dalje inzistira da ono zna. Zna, zna, sve zna, takva su današnja mladunčad, sve znadu.
Onda slijedi prvo pitanje. Mladunče ne zna. Gemeldet. Šta znači ta glupa, idiotska riječ! I taj glupi njemački jezik!! I ta glupa učiteljica!!! Alfa naređuje da se svaka riječ, koja se ne zna, napiše na komad papira i nauči napamet. Mladunče opet cvili da je to glupo i da je jezik glup, kad se mora tako učiti napamet. Alfa objašnjava da je jedini način da se jezik nauči, taj da se riječi nauče napamet. Mladunče se još uvijek bori kontra ideje pamćenja napamet, postaje sve više nervozno, nervozu riješava trčanjem po stanu, skakanjem po kauču, i nasumičnom boksanjem jastuka. Psetance ne razumije razloge ludila, ali ne može ostati ravnodušno, pa krene i ono trčati i rješavati se svoje nakupine stresa tako da zahtjeva bacanje loptice, i na svako odbijanje zahtjeva, nervozno povišava tonalitet cviljenja. Neuroza vulgaris u zraku raste do usijanja. Ja razmišljam o preseljenju i svim prednostima samačkog života, alfa pokušava mladunčetu na lijep način objasniti prednosti pamćenja, psetance ne zna kud bi od sebe, mladunče želi plakati, vrištati, bilošto samo da izbaci taj nakupljeni stres, ali čini se da, skoro pa svi, sve radimo uzalud.
Dogovor ipak ostaje. Napisati riječ gemeldet i otkriti što znači, i naučiti to napamet.
Mladunče odlazi u sobu po papir i olovku. Počinje pisati. Vrh olovke pukne. Mladunče trči po stanu i opet umiljato nervoznim glasom viče tata, tata, počeo sam pisati, olovka je pukla, da vidiš kako je pukla olovka. Psetance opet poludi i odvlači mladunčetu pažnju. Natežu se nekih desetak minuta, dok alfa opet ne vrati stvar na početak. Gemeldet. Mladunče odlazi u sobu po novu olovku. Tamo mu nešto drugo odvuče pažnju. Vraća se s gitarom i idejom da odsvira smouk on d voter. Prtlja po gitari, a alfa se nostalgično prisjeća svojih početaka prtljanja po gitari. Stoji izgubljeno nasred stana i nosi bedasti smješak posred lica. Kao prava vještica pitam gdje je taj njemački nestao. Alfa ludi, mladunče ostavlja gitaru i objašnjava da mu je puko vrh od olovke, i da šta se ne sjeća kad mu je govorio kako je puko vrh od olovke. Odlazi drugi puta u sobu, i ovaj se puta uspješno vraća s novom olovkom. Vani počinje grmiti. Mladunče trči na terasu i tamo pleše ples prizivanja kiše. Psetance se i dalje drži svojeg ludila. Mladunče se odjednom dosjeti da se psetancetu sigurno kaka, i da on tako uvijek cvili kad mu se kaka, i počinje vikati da psetance mora van, da sigurno mora van. Gutam svoju porciju nervoze i govorim da ne mora, neka ga samo ostavi na miru, i neka uči taj njemački. Moje izjave uredno se stavljau na ignore listu, a Alfa se ljubazno smiluje na psetance, i naredi mladunčetu da ga vodi van. Oni odlaze. Vraćaju se poslije petnajest minuta i mladunče se žali da psetance nije ništa obavilo. Nije se čak ni smirilo. I dalje je ludo. Nitko ne zna što mu je.
A riječ gemeldet još uvijek nije do kraja napisana. A psihoza u zraku isto je još uvijek prisutna.
Sat vremena nekamo je iscurilo u otkrivanju značenja jedne riječi, došlo je vrijeme kad mladunče mora otić na svoje slobodne aktivnosti, obaveze pristižu jedna drugu, jedna riječ je, ipak, svladana, mir i tišina se pomalo vraćaju u brlog, psetance konačno leži i krmi snom pravednika, ja više ne razmišljam o preseljenju, a alfa je umoran, jako umoran...