fijuuuu
Kada bih imala imalo samopuzdanja u vlastitu sposobnost izgradnje vlastitog života od vlastitih snova, onda bi to izgledalo ovako. Ovako kako jest, osim da imam para za putovanja. Općenito, ideja o "imanju para" je, kakti, ona ideja koja čini život riješenim, onda, kao, mo`eš svašta. Mo`š kupovat, odmarat, vedrit, oblačit, školovat decu, gradit kuću, mo`eš, kakti, sve. Kad nemaš tih para dovoljno, onda je stalno neka stiskavica, i stezaljka, i strepnja, i grč, i sve loše, zlo i naopako.
I teško je to točno navuć`, teško je znat reć, oke, ovoliko - da, baš toliko mi je dosta i sad sam si sretna, uvijek su tu neka natezanja i neke ideje o novim autima, televizorima, zdravlju, budućnosti, nepoznatom, ovom, onom.
Meni matematika baš nikako nije draga znanost, ne daje ona nimalo mjesta improvizacijama i devijacijama, i teško mi je spoznati građenje života od zbroja brojki, ali, onako blesasto, kad bih mogla reći, ne žalim se ni to, dobro je meni, ali, ako se baš želim razveselit, ono, da mi okice zasjaje i rašire se skroz, i da gutaju onda sve oko sebe, i sunce i mjesec, i oblake, i kišu, i nepoznate ljude, i strane jezike, i čudne neke mirise, i zbunjujuću atmosferu, sve to nikad viđeno i onjušeno... e, zato trebam mrdnuti dupe.
I odvesti sebe daleko u nepoznato.
A sada, i do tog jednog tada, samo mogu sjedit na visokom stolcu i očarano promatrat šarene avione kako se dižu negdje visoko, i odlaze daleko, i nose one ljude u sebi, jebemimater kako im je dobro dok im pod guzicom bride kerozini, i mogu onda tamo gore na krovu samo mahat nogicama, osjećat se ko` malo dijete u tvornici čokolade, gledit, gledit, i samo sanjarit, dok ti neki drugi, oni zaista odlaze...
