zavisnost
Ništa mi ponoćne neslano bljutave kokice nisu pomogle, opet nisam zaspala, dugo, duuugo u noć.
Ujutro me mužjak nenaspavanu budio prije devet, veselo i prpošno kao što i priliči nekome tko se digao u cik zore, kupao, brijao, srao, doručkovao, bacao drkice i konačno krenuo na posao kroz veseli proljetni dan. Pa je nešto malo cvrkutao, a ja sam nešto malo mumljala u slušalicu, nisam ni otvorila oči, mogla sam mukati bilo kome, ali mužjak je ionako jedini koji zove, pa sam nekako sigurna da moje tuljenje s onoga svijeta neće zbuniti nikoga neupućenog na ovome svijetu. Sanjala sam nešto. Neka naguravanja i neke seksualne napetosti s nekim nepoznatim ljudima, naravno, što bi drugo.
Dan je prošao. Prolazi, još su tu neke sjene umirućeg sunca po zidu, i još se ptičice dernjaju, a onaj vječiti ćuk još uvijek ćori.
Bila sam danas na fejspuku cijeli dan. Radila na svojem imiđu duhovitog i nezaobilaznog, svakom loncu poklopca. Dobro mi je išlo. Zaljubila bih se u sebe da kojim slučajem nisam na svojem mjestu. Ovako, eto...
U bunilu sljubljivanja s ekranom uspjela sam se par puta odvojiti i malo počistiti kuću, oprat kupatilo, usisavat, sredit sobu, objesit opranu robu, vratit se ekranu, prijavit se onda veselo i prpošno na dva oglasa za posao, uspješno im poslati krivi broj mobitela, i onda se još veselije i prpošnije ispravljat, nadam se da me neće zvat ujutro i da se neće odmah isprve upoznavati s mojim ranojutarnjim mukanjem, ali tko zna, možda ih se dojmi jedna tako neskrivena opuštenost.
Sigurno, da.
I čitala sam sve te blesave portale, volim ih redovno čekirati, kao da me tamo čeka neka strašno važna i zanimljiva vijest i neko čudo neviđeno, i vraćam im se po cijeli dan. opet, i opet, i opet, iako me uopće ne zanimaju ti neki tamo ljudi koje je Bilić odabrao, ni što se događa iza kulisa Larinog izbora (i tko je ta Lara uopće), ni što je Pippy danas obukla, ni za kolilko će mililipa pojeftiniti benzin, nit želim gledati video o slijepom dječaku koji će mi otopiti srce, niti želim znati što moram imati na umu nakon poroda, a niti što se događa kad makeup upropasti lijepo lice... uglavnom me ništa od toga ne zanima, i uglavnom se opsesivno vraćam svim tim vijestima i tražim, čekam nešto... I ne nađem/ne dočekam ništa. Pa onda trk nazada na fejs... možda se tamo neš dogodilo. Pa komentiram to što se dogodilo. Pa trk onda na blog. Možda je tamo netko nešto. Pa trk nazad na fejs da vidim da li je netko komentirao komentare na komentare od komentara... Pa trčim tako sumanuto amo tamo, a kičma me boli sve više i više od iskrivljenog sjedenja.
Sigurno ima neki naziv za tu bolest, i sigurno će netko izmislit neki način da se to izliječi.
I nije da nemam posla. Imam čak i jedan za slavu, ne za pare (čudo neviđeno), ali nekako me ta slava ne privlači uopće, nisam spremna, ne još... odgađam i taj poslić do besvjesti, sve što me veseli je ponedjeljak kad ću sjest u auto i otić mužjaku na porciju seksa.
Sva sam se usukala u usenaseipodase životinjski trenutne i egostične potrebe.
I prođe tako još jedan dan...