šablone
Kad sam bila mala, i malo veća, ma cijelo to djetinjstvo, ustvari, to smo živjeli nas troje u turističkom naselju izolirani od ostatka svijeta i udaljeni od istog desetak kilometara, i morali smo onda imati auto, a neko vrijeme smo ih imali i dva, jer je onda bilo par-nepar vrijeme, a one naše registracije bile su baš par i nepar. No, to je trajalo kratko vrijeme, dok se nije nepar registracija prodala i ostao nam samo par.
Uglavnom, povremena "spašavanja" od izolacije, i blijede pokušaje socijalizacije male divljakuše, donosila su tu i tamo neka djeca, koja bi dolazila na rođendane, ili bi njihovi roditelji dolazili na nešto, pa dovukli sobom i svoju dječurliju. Pa su tu djecu tutnuli onda meni u sobu da se igramo, djeca smo, neee, a djeca se igraju.
Pa mi je to bilo uvijek mučno. Ti neki uljezi sa nekim svojim mislima i navikama i potrebama i koj kua traže oni u mom malenom svijetu? I onda bi svaki puta iznova trajalo to neko mučno vrijeme s tom nekom padobrancima-djecom, dok se ne bi nekako pohvatali i shvatili i uredili svoj mali svijet, i uvijek, ama baš uvijek, kad bi svijet bio na vrhuncu uređenosti i kad smo se najluđe igrali i zabavljali, e onda bi došao netko od roditelja i rekao da se ide ča.
I tim bezobzirno okrutnim činom svaki puta iznova i naprasno uništavao mali veseli svijet.
I naravno, da, ostao je taj obrazac.
I dan-danas, bojim se dovesti igru do vrhunca, jer znaaaam negdje u primozgu da sigurno će onda netko otvoriti vrata i prekinuti to.
I isto tako, uvijek čekam i čekam i čekam onaj zadnji tren, i onda se pokrenem, i umjesto da iskoristim svo bogomdano vrijeme, da rješavam stvari odmah, i sad, i bez odgađanja, umjesto da učinim pametnu i mudru stvar, a ne, po difoltu si uzimam taman toliko da ono što počnem nikada nemam vremena završiti. Mora biti prekinuto i nedovršeno, jer onda, inače, nije to to.
To je onda neki svemirac.
Sve, sve, sve, sve su to ti roditelji i traume od života.
Ništa drugo.
I opet mi curi vrijeme u buljenju u prazno...