ralje od života
U krasnoj zemlji istri miloj sve je više hladno i hladnije, jebemusunce, i jutros je sve bilo pokriveno bijelim, i nije još nitko došao to pošmrkati i vani je još uvijek bijelo, osim ono malo, malo što je sunce uspjelo otopiti, i baš je fino to kad dođem na more i onda cvilim da jedva podnosim tu hladnoću na sunčanom mediteranu.
A malo me i pms pere, a onda mi je još hladnije nego kad mi je inače hladno.
A malo i ta arhitektura jebe, kad živiš u kući s hodnikom na tri etaže, onda je glupo pregrijavati taj hodnik, onda hodnik hladi kuću i bori se sa toplinom u sobama, i sve je tako nekako, temperatura gore-dolje, uglavnom hladno.
Čekam večer da se idem okupati. Do onda se nekako sve zgrije, i sobe i hodnici i kupaone i ja.
Tko zna hoćemo li ikad uspjet prodat ovu kuću. I kako će se taj netko grijati. Možda jedino neki rus koji bi htio imati nešto za ljeto, ali taj, ako je dovoljno bogat, tražit će nešto u prvom redu do mora, a ne kuću u nizu tamo negdje u drugoj zoni kraj šumice... iako, ne bi ovo bio loš bordel, al, no dobro...
Pozitiva.
Gledanje unaprijed širom otvorenih očiju. Samo naprijed.
U tu svrhu, čim se vrnem na kontinent, odoh se upisati u školu stranih jezika, za početak. To ono, kad životariš u metropoli a tamo ima raznih načina za izbijanje para iz džepova. Pa, kad već ne trošim po metropolskim molovima, idem potrošit na to nešto, da se mogu tješiti kako ne trošim, nego ulažem. Pa ću uložiti u moždane stanice i one će se povezivati i stvarati neke nove rečenice i hojlahojla.
A onda ću sa stranim jezikom svašta nešta dogovarati se i surađivati i tražiti si posao preko interneta blažena mu majka.
Već sam uspjela. Ono, ugledala se na hitlera i zapela. Prodala sam svoj prvi logotip negdje u libiju. Fino iskomunicirala na stranjskom jeziku sa libijkom, i fino smo se iznatjecale koja će iznjedrit više gramatičkih pogrešaka. Jednom kad završim školu, znat ću koja je pobijedila.
Do tada, opet, naprijed. Vrata se otvaraju, nije mudro čekat da ih neka sila grubo zalupi...