ponedjeljak, wee
Praznici su prošli, praznici su prošli, praznici... hvala kujcu da je makar prestalo to bombardiranje, nekako, jedva dočekah da ti praznici više jednom prođu, prođu, i eto prošli su.
Tako će jednog dana proći i život. Isto kao i praznici. A šta ću onda jadna, kukavna?
brrrrrrrr.
Treba neš učiniti do tada.
Treba se prepustit, jel?
Htjela bih još neš reć o praznicima. Kakvi su bili i to. Kao što smo morali onomad u školskom sastavcima pisati, gdje smo bili, i što smo radili. Meni to nikad nije bilo teško, jer zbog familijarne razasutosti, uvijek sam negdje bila, i tamo nešto radila. Ili brala masline po Dalmaciji, ili žderala prasiće po Srbiji. Drugi u razredu su bili doma i muku mučili kako da slože nešto zanimljivo od tog bivanja doma.
E, tako smo i mi ove praznike bili doma. Bili smo i na božićnom ručku kod njegovih. A i na novogodišnjoj fešti kod prijatelja. Isto njegovih. A i na jednoj večeri s drugim prijateljima. Isto njegovima. A i bili smo jedan dan u sauni, a dva smo proveli tumarajuć po šoping centrima i tražeći neku finu vesticu za finog gospodina i njegov fini posao. To smo samo prošli west gate i arenu. Svuda sve isto. Nismo našli vesticu, našli smo torbu, cipele i gojze, i dvije majčice na rige. To njemu. Meni šipak. Onokad se meni nešto traži, to odem sama, pa tumaram, pa probavam, pa si isto ne nađem niš. Podjednako smo komplikovani.
I osim tih par dana "muvinga", sjedili smo doma i imali djecu i psa. Jedno dijete za stalno, ostala su se smjenjivala, a pas je isto bio za stalno. Sva djeca, ona izmjenjujuća i ono nezamjenjivo, su uredno tražila da se igramo s njima. Kad se nismo igrali s djecom, onda je pas tražio da se igramo s njim. A ponekad su svi odjednom tražili. Djeca mahala monopolijem, a pas neumorno donosio lopticu.
Cika, vriska, lavež, graja.
Fino je dočekati ponedjeljak i prazan stan i svetu tišinu i odmoriti se malkoc.
I sad kad sam dočekala ponedjeljak, moram još i dočekati konzum dostavu. Bilo je sinoć na teveju kako se silno isplati ići van i tamo učiniti špežu, ali kod mužjaka je nešto posloženo tako da je njemu draže platiti više, pa da ti donesu doma, nego da se jebe vozeć preko granice i onda tegleć nazada zalihe, i sve to mora nosit na treći kat, onda mu to zauzima mjesto u stanu, i onda to sve nešto. Ovako, lakše mu je bit na poslu, zaradit, i platit da mu donesu.
Bit će da nije ni on blesav.
A bit će da je to ona linija manjeg otpora.
A ne znam.
Još se uvijek i sve više divim deemu, kako oni u ovoj krizi dobro trguju, i imaju dobre plaće, i super su posloženi i tamo se uvijek može naći nešto za svačiji džep.
Pa idem onda u deem po omekšivač za moj, ionako mekani, džep.
A poslije na tržnicu po voće.
Pa onda čekam konzum.
Krasan jedan ponedjeljak. :)