Ap davn
Bili smo visoko gore i spustili se dole, među ljude. Teško je to opisati kako je, jednom kad preživiš pa se potom spustiš, veliki komad toga dole tako blijed i trivijalan. I nebitan. Skroz.
Pa onda lovim zaostatke. Tek toliko da se apdejtam sa ovime dole, sa svime oko sebe...
Prvo, Marijana je pobijedila. Nisam vjerovala da hoće, ali bilo mi je silno drago. Kao da se svemir poigrao i nasmijao i stavio stvari na svoje mjesto. Mužjak je rekao da uvijek ispravni pobjeđuju i da uvijek pobjeđuje onaj koji nam se svidi.
Mužjak baš svašta znade reći.
Ali ona mi se, nakraju, svidjela najviše. Jbt ga. Lipa je i ima lipe nožice. I umjetne sise. Sve ostalo je pravo na njoj.
Kakogod. Drago mi je da je pobijedila u sredini koja se na sav glas zgraža njezinim ponašanjem, a u tišini joj siiiiilnooooo zavidi.
Toliko.
Onda sam se apdejtala dalje.
Politika nula. Jaca dosadna, ostali anemični. Bzvz.
Pokazali su nam zato kako izgleda monstrum. Ubojica i silovatelj. Privukli naslovom : "Pogledajte kako izgleda monstrum!".
Nije me iznenadilo. Monstrum izgleda kao svaki drugi muškarac. Svaki drugi muškarac može, dakle, biti monstrum. Svi smo mi potencijalni monstrumi, ustvari. Izgledamo kako izgledamo. Kao normalni ljudi, majke, žene, sinovi, kćeri... a kad ono...
Izgled vara, nisu li nas tome učili?
Jesu.
Još uvijek lebdim gore. Lipo je gore....