Kolosjek
Ako je jučer bio nenormalan dan s, u cik zore introspekcijom, tjeskobnim mislima o budućnosti i pritajenim strahom od sadašnjosti, onda je ovo jutro danas, jedno sasvim normalno, u kojem me mužjak, ni budilicom, ni šetanjem, ni gromoglasnim udaranjem vode po kadi, a ni zazivanjem s pominjanjem doručka, nije uspio dozvati k svijesti.
Dobro, ovo zadnje mu je upalilo, upornost, mito i korupcija su oduvijek dobitna kombinacija, ali onda opet... teško tijelo, glava koja se želi odkotrljati s ramena, ruke koje ne slušaju, stan koji se ljulja, mehaničke radnje mazanja putra na kruh, beskrajna panorama nutarnjeg tupavila i zacementirane praznine, eeee, to je moj normalni početak dana.
Ono, kad se probudim prije pijetlova nabrijana i puna prebrzih misli, e, to nije normalno.
Normalno je kad jutrom glavinjam, kad bih mogla popit dvije kave odjednom, i potom mirne duše opet zaspati, kad prizivam bezuspješno te neke informacije tipo nečijeg imena, kad pojma nemam koji je dan, godina, mjesec, i tko me uopće uvukao u sve to i zašto.
Pa sad ti živi tako.
Neki ljudi, eto, žive. Živim i ja. Ali kad bi se krenulo lamentirati o kvaliteti života, onda bi se dalo zaključiti da su mnogi ljudi junaci koji se bore sa svojim "normalnim" zaprekama, a da, prvo, toga uopće nisu svjesni, drugo, nitko oko njih toga isto tako nije svjestan, nego ih nazivaju glupima, retardima, nadrkanima, zločestima, smotanima, niškoristi...
Ja isto, nisam niškoristi, sigurno nisam... skroz sam "normalna"... skoro pa junakinja, ali, eto... nitko to ne zna... :)