,
Na zadnjem poslu kojeg sam radila, najveći mi je problem bio taj što sam morala bit na poslu.
Zvuči lijeno, zvuči grozno, zvuči razmaženo, al moj zadnji posao bio je dosadan i nezahtjevan i služio je samo da pokrpam prvi i zadnji datum u mjesecu, platim stanarinu, struju, benzin, zdravstveno, hranu i ostanem na nuli. I tako iz mjeseca u mjesec. Iz godine u godinu. Uz nužnu dozu neizvjesnosti, jer svaki mjesec mogao je biti posljednji. To je, ustvari, bilo jedino uzbudljivo na tom poslu, hoće li ovaj mjesec proći inspekcija, nakalemiti odokativnu kaznu u rangu od 30 do 90 milja kuna i doviđenja posao.
Pa sam na poslu vježbala, uglavnom, čekanje vremena da odradi svoje. Vježbala strpljivost, lijenost i malodušnost. Nisam radi toga dobila ni povišicu, ni božićnicu, ni uskrsnicu, ni goli kurac, ništa posebno, osim te ružne navike vježbanja stajanja po strani.
Posao je onda otišao, a navika ostala.
Navika je ta da od 09 do 17 sjedim pred ekranom i brljam po internetu. Gledam u gomile beskorisnih informacija o tuđim guzicama, sisama, suzama, sudovima, mukama, radostima, katastrofama, nebulozama i vrtim se tako od portala do fejspuka preko gmaila posvuda i nazad i opet u krug. Dok sa strane stoji neki posao kojeg trebam učiniti, ali baš mi je mrzak, jer nemam ideju, a ni nemam volju da ga odradim 100% prisutna i skoncentriran, pa tonem onda sve dublje u ništavilo, dok se posao kiseli a naručitelj papri. Nema veselja, nema zabave, nema rezultata, sve je tako bzvz i sivo.
Nema početka i nema kraja.
I nema entuzijazma.
Komu? Čemu? Zašto?