Bakina škrinjica
U mojem ormaru žive pravi kosturi. Noću stružu po vratima i uvlače mi se u snove, a danju se prave da ne postoje. To je onaj ormar u trećem gradu u kojem ne volim biti. Ni u gradu, ni u ormaru, podjednako.
Ali, eto... moram srediti taj ormar sad kad imam vremena. Ne samo zato jer je to ono duhovno sređivanje glave, u koje baš nekako ne vjerujem da se radi preko ormara, nego, eto moram.
Pa sam krenula čupati stvari i uspomene.
Zaboli to. Te uspomene. Ne samo jer su uspomene, nego jer se onda osjetim nekako starom... a to, valjda, upravo zato jer su tamo samo uspomene. I to ne neke lijepe, nego neke, baš onako uspomene o dobrom dijelu promašenog i izgubljenog vremena. Uzaludne uspomene.
Odlučila sam ipak usrane uspomene prekrojit i učiniti od njih sadašnjost. Originalnu sadašnjost, spačvorenu od svih tih nekih, istrošenih i neiskorištenih stvari.
Pa izvukla ručnike s vrha. Pa sav višak robe od predzadnjeg podstanarstva. Pa onda kaftane i panđabije razne iz putešestvija Indijom, pa šalove isto, pa pederuše iz sredine devedesetih, pa tajice iz početka devedesetih, eto, aman-taman opet se nose, a baš su mi bile drage, pa onda prvi depilator iz kraja osamdesetih, e njega ću bacit, nije zepter, pa onda pri dnu, mala crna kutijica, nekoć srebrnog sjaja, e to, to je kupio bivši u svojim prvim pokušajima da mi kupuje nešto što je mislio da će mi koristiti, jer je tvrdokorno živio u vjeri i nadi da ću jednog dana sigurno postati ženom i da ću se onda šminkati i nositi nakit i suknje i štikle i pokazivati cice i vrlo rado i veselo pušit kurac i sve je to bila njegova vizija one koju želi kraj sebe...i ta jedna trebala bi voljet dobivati nakit kao dokaz pažnje i ljubavi i sveg tog nečeg... Pa mi je objasnio da su tako njemu druge žene rekle da bi one to voljele dobit, pa je kupio zato meni. Srebrnu kutijicu... u njoj srebrnu narukvicu. Primjetila sam samo da srebro u kutiji nije promijenilo boju za razliku od kutije same. Valjda radi zraka. Kisika. Ko će to znat... Osim nikad nošene srebrne narukvice pronašla sam i neku crnačku ogrlicu koju je kupio od crnca u Trstu kad se htio pravit važan pred mojim starim. Pa nije imao sitno, pa prisilio oca da mi plaća điđemiđe. Koje ionako...
A pronašla sam i najnajdražu ogrlicu od nekih sitnih perlica koje na kraju imaju malog indijanca-poglavicu. E, ta mi je draga jer sam ju dobila kao klinka i vjerovala čvrsto da ogrlica ima čarobne moći. A smišno smeće od ogrlice. :) Ali, onda u Jugi, nije takvih pizdarija bilo naokolo samo tako. Morale su onda imati čarobne moći, imalo je to smisla, da.
Našla sam i bakin zlatni prsten. To me dopalo nakon njene smrti, kao što to ide, valjda. Taj prsten je toliko ogroman da mi je velik čak i ako ga nataknem na palac. Pleše ko pijanac u krug. Nekad su žene imale prave prste koji su znali raditi poštene poslove. A ne ovi končići danas koji samo lupaju po tipkovnici i minijaturnim tipkama mobitela.
Dno ormara čini mi se daljim nego ikada ... često sam ga dosezala, ali ovaj put je nekako drugačije. Ovaj put mi je jasno da nešto je drugačije.
Pronašla sam putem i jedan lijepi grudnjak. Jedan od onih koji se mogu pokazati ispod neke tanke majičice i saam izgleda kao neka skraćena majica, crna s tankim sivim crtežićima... sjećam se, kupljen je na granici, išla sam u srednju školu, bio mi je lijep i uzela sam ga jer sam znala kako ću jednog dana ipak biti mršava i da ću ga moć nositi. Nikad ga nisam nosila. Jer je uvijek na dnu ormara čekao da još više i još više smršam, pa da pocrnim, pa da si konačno nabacim trbušnjake na kakvima bi i Džekson sister pozavidjela. Nikad me grudnjak nije dočekao. 20 godina uzalud.
A žao mi ga bacit. Možda sa 45 budem izgledala baš tako kako sam sa 17 zamišljala da bih trebala... možda jednom uspjet...
E da, znam da nikad neću tako izgledat... ovaj puta je stvarno drugačije to nešto. Ovaj puta je više nego očito da su te tanke sportske majičice uzalud čekale... iako, eto, pa baš sam sad počela trčat ko da me proganjaju, možda, možda ipak... još koja godinica u ormaru... još malo pa 45.
Pronašla sam onda još i onaj mistični dio sebe. Onu zbunjozu koju sam rastjeravala indijskim putešestvijama. Ostala mi je od onda gomila mirisnih štapića, većini njih se rastopila kutija i bespovratno su se zalijepili za dno ormara i jedva ih trgam i čupam iz njihove ustajalosti.
Ti štapići su posebni. Samo u Indiji se mogu kupiti oni koji tako mirišu, nema ih ni u jednom šopu ovdje. Ovi ovdje su svi neki prozirni i anemični. Pa sam zato te svoje originale sakrila duboko u ormar i čuvala, čuvala... za koj klinaaaac???
Zapalila jednog... miriši na med, miriši na začine, na egzotiku, na prošlost prepunu nade i snova, miriši na neovozemaljsko... za koga ja to čuvam? Evo udavit ću se sad u njima... u svima njima...
Daleko iza u ormaru, čekao me 6 metara dugački svileni sari... znam, znam to čuvam, to će biti zavjese jednom kad se negdje skrasim, na nekom krasnom mjestu u nekoj krasnoj budućnosti... Krasne crvene zavjese sa tankim crnim crtežićima... seksi skroooz. Vratiti u ormar na čekanje.
Potom je izronila suknja indijska, široka, dugačka, crno šarena, prava ona za seks na klupi, ona koja može sakrit svakog dezertera kao u filmu ... onome, također čeka da se opet putuje negdje, čeka na dezertera, čeka u ormaru... čeka da postanem baka i da umjesto akcije samo kvocam na nekoj klupi... koliko toga ovdje, ... uzaludno čeka...
Jebemusunce, moram je barem jednom obuć ovo ljeto. Barem jedanput. Iako ih nikad ne nosim... ludara. A i nevjerojatno se slaže s onim crnačkim nakitom... ko bi reko`. Da se od svih tih krhotina prošlosti može posložiti jedna sasvim zgodna sadašnjost?
E, može...?
Ma može, može, može... već ovo ljeto... jebemusunce i ljetu! I svim tim ljetima nagomilanim isto tako!!!
Čini mi se da konačno stigoh do dna...