U životu, uvijek me nekako spopadalo ono mjesto koje sam označila kao neko koje mi se ne sviđa i u kojem nikad ne bih htjela živjet. Jer je prljavo, jer su ljudi namrgođeni, jer je smrdljivo, jer nema sunca, jer je sivo, jer ovo, jer ono.
Tako me ni ne čudi više to što jutrom uredno šećem idličnim zagrebačkim kvartom sa široko razmaknutim zgradama i pašnjacima po kojima psi ne smiju trčati odvezani. Samo došljak znade koliko su tužni i sivi ti zagrebački kvartovi. Nabijeni, razbacani, u raznim smjerovima okrenuti, bez pogleda na planine, bez uvida u daljine, sa svih strana omeđeni nekim tmurnim zgradama s neurednim roletama, antenama, svim i svačim. Samo došljaci znaju da ovaj grad može biti lijep samo onima koji su u njemu odrasli, pa za sve te grde zgrade vezuju emocije i vide samo taj jedan lijep dio sebe. Onaj koji im je lijep jer je dio njih, a možda im i nije lijep, možda ga vole jer je njihov, kao što majka voli svoje ružno dete.
I onda se tako domunđavam sa svim stranim tijelima o tome kako je ovo grd, tužan, neuredan, siv i ružan grad, u kojem je uspjeh preć cestu a da ti netko ne trubi, psuje i pokazuje zube, a domaćinima zato, nasuprot žalopojke, hvalim Zrinjevac. Jer je to tako jedna točka grada. I ima još tih nekih točaka kojih se onda dosjetim. Do svih tih točaka treba se provuć kroz tunele ne tako lijepe, ali to se domaćinima ne spominje. Jer oni to vide nekim drugim očima. Ne našim, zbunjenim došljačkim.
Mužjaka isto tako rastuži kad čuje da mu je grad grd. Volio bi se, valjda, njime ponosit i veselit. Ili je to dio njega pa ga boli, ne znam.
Nisam srasla s gradovima, sve ih upoznajem ispočetka. Ima ih puno lijepih, a ovaj to nije. jbt ga.