Moja milamajka je bila hrabri i neustrašivi buntovnik sve dok nije ušla u menopauzu. Onda ju je isto tako agresivno napao stah od smrti. I tako sad strahuje, ima već skoro 20 godina. I svaku malo joj srce lupa i znoji se i uspaniči se i guši se i onda završi na hitnoj. Tamo joj kažu da je sve u glavi i onda ju šopaju tabletama za živce, iako nije problem samo u glavi, nego dobrim dijelom i u tijelu koje stari i popušta. Ona se onda usplahiri još više, jer ne voli živjeti u jadnom i slabom i bespomoćnom tijelu, pa tablete pomažu jedva. I svaki put joj treba sve više i više vremena i dana da dođe k sebi.
Mene u zadnje vrijeme proganja isto neki neracionalni strah. Problem njegov je taj što ga ne mogu locirati, pa ga je onda najlakše ugurati u ladicu na kojoj piše: predosjećaj. Predosjećaj koji je loš, voli se hraniti pažnjom koju izaziva, i onda tako ždere i raste, raste sve dok ne postane toliko velik da se mora preseliti u ormar na kojem piše: demoni.
Pa sam ga jutros na vijećanju same sebe sa sobom svojom ofarbanom u crvenu zemlju istarsku, odlučila izgladniti ignoriranjem. I svaki put kad me napadne iz čistog mira, udijeliti mu odjeb iz čistog mira. Čak i ako u međuvremenu otkrijem da postoji razlog, onda isto odjeb. Jer, razlozi ne postoje, mi ih sami smišljamo. Ništa ustvari ne postoji, mi sve smišljamo i premišljamo. I onda se ljutimo jer smo loše smislili.
I zato, odjeb.