Proljetni zamor materijala
Ništa nije bolje. Uglavnom. Umorna, pospana, prebijena, a vjerojatno i koju kilu lakša jer se osjećam kao perce. Izgubljeno perce koje ni vjetar više ne nosi, nego je smandrljano negdje u nekom smrdljivom ćošku, tamo gdje ima puno prašine i onog svega što po feng šujiu nije dobro da u kući stoji. Pa trulim tako kao perce koje se sporo raspada.
Pa to je strašno.
Izvanredno provodim vrijeme u gubljenju vremena, a tako dobro znam sve. Da kojim slučajem moram ić na posao, bilo bi mi, ovakvoj, još teže i još gore i isto bih tako glupo i tupo blejala kroz prozor. Ali bih, kao, nešto radila. Išla na posao. Zaradila tim činom tih stotinjak kuna dnevno i bila podjednako nesretna i izgubljena. To je to sve što znam. Možda bi tamo još netko vikao na mene i izvodio debilane, ali ne bi me baš previše dotaklo u ovom stanju svijestu.
S poslom ili bez, podjednako izgubljena.
Osim što je posao nešto što me tjera na djelovanje izvana, a bez posla je nedjelovanje iznutra i izvana. Rezultat isti. Osim u financijskom smislu.
Danas sam odležala do podne. Digla se gladna i tanka kao glista. Na nogicama kao končićima. Tanki elijen baulja po kući.
Kupila sam poslije neku hranu, pojela, poslije onog što zovem ručkom, dva musa čokoladna i jedan jogurt s probiotikom. Da me digne i da nahranim bakterije. Pa da smo svi sretni i zadovoljni. I da zračimo kao nuklearka.
Jučer mi je bio rođendan. Nisam slavila ni nikome rekla. A trebala sam, ipak je to bio zadnji sa brojkom 3 na prvom mjestu.
Bah, jee mi se. Neću ni onog sa 4 slavit. Izbrisala sam datum i sa fejspuka, da vidim tko će se sjetiti. Sjetilo ih se sveukupno četvero. Bez milemajke koja to isto nikad neće zaboraviti, osim ako se jako razboli pa onda, ajde. Bolje da zaboravi. To rađanje je ionako samo trauma. I život isto tako.
Jučer su me natjerali da se ustanem iz kreveta i odem trčati, a baš sam uvatila lijepu popodnevnu ćorku. Onu finu, ljuljkajuću sa nekim polusnovima i poluslikama i sve polunešto. Otrčala, ipak, sve kako je trebalo. Zadnja dva kilometra odlučivala da li umrijet na nogama ili samo leć kraj puta pa preminut u horizontali, ali kako sam jako neodlučna, tako sam ipak preživjela. Poslije sam dobila migrenu za nagradu jer ne slušam umorno tijelo nego ga crpim preko granica bez putovnice, pasoša, lične i osobne.
A onda ta crijeva. Uvijek polude od nožnog komešanja i skakutanja po kamenčićima i počnu ucjenjivati da će eksplodirati ukoliko se odmah ne isprazne. Pa sva gungula završi tako da se skrijem iza nekog drveta i tamo gromoglasno isprdim. Onda bude sve oke. Prije tog sve oke mislim da ću past u nesvjest od grčeva.
Kažu drugi trkači da se i njima prikaka dok trče, pa onda, hajd, valjda je to normalno. Kažu i da je trčanje super za probavu, ali nitko se nije pohvalio da mu je baš tako super proizvesti plin od kojeg bi i medvjed pobjegao.
Jako sam glupa. Hemoglobin mi je valjda još opao, a možda je i željezo otputovalo, jer u potpunosti razumijem samo složenicu: kratkoročno pamćenje.
I živim tu i sada. Jučer se jedva sjećam, a za planove nemam kapaciteta.
Tu i sada pojela sam musove, jorgute, prdi mi se, mrak je opao, cimerica je došla, došao je i neki frend, oni će se sad družiti, ko ih jee, idem ga upoznati, pa ih ignorirati...