Jednom je gospodin Tesla, navodno, zamislio kako je sva energija besplatna jer nam je takoreć, poklonjena. Kao vatra, npr. Nismo je izmislili, samo smo s njome naučili rukovati. Isto tako, struju ne izvlačimo sebi iz dupeta da bismo je imali prava prodavati kao vlastiti proizvod, nego iz prirode koju ne posjedujemo i stoga bi trebala biti besplatnom i svima dostupnom. Sve drugo je kontra prirode, kontra Boga, za one koji u njega vjeruju.
No, eto.
Struja se prodaje. Nafta se prodaje. Zemlja se prodaje. Voda se prodaje. Zrak još ne. Na sve što nam iole vrijedi netko je stavio šape i ne daje nego prodaje.
Pokušavam ponekad zamisliti kako bi to bilo da je bilo po Teslinom.
Struja bi bila džabe. Internet bi bio džabe. Grijanje, benzin, stanovi, kuće, sve bismo mogli dobiti samo tako jer na to imamo pravo.
Ne bismo više morali ić na posao. Ne bismo više morali raditi cijeli život da bismo otpatili kredit za dva stana iako smo kupili samo jednog. Raditi za kruh, za krpe, za djecu, za škole, za budućnost, za djecu djece, za starački dom, za mjesto na groblju. Ne bismo morali ništa.
Sve mi je to lako zamisliti.
Samo ne i šta bi ljudi onda po cijele dane radili... kad ih ne bi sila obaveza svako jutro na rad natjeravala. I kako bi oni to među sobom znali razdijeliti, a da se ne pokolju pritom oni koji su dobili stan, s onima koji su dobili kuću... Ili bi svi dobijali iste kućerke, u njima sretni živjeli i sa sjajem i zadovoljstvom u očima međusobno izmjenjivali svoja znanja, kreativnosti i spolne bolesti.
Ljudi... najnapredniji krvoločnici planete.
Za sada mi je dobro. Budim se dugo. Ne moram ništa. Kuham kavu. Ne moram, ali želim. Pit kavu jutrom satima.
Ležim, sjedim, ne moram nigdje, ne moram ništa, ne čekaju me kolone na ulici, gužve u autobusu, nema više luđakinje u ofisu koja na mene istresa svoje frustracije dok brojim mjesece kredita za novo sjajno auto i nemam kamo, jer moram platiti struju, stanarinu, hranu, kredit, jebalo me novo sjajno auto, nema više moram, moram, nema više mušterija, nema više straha od inspekcije, nema više nasilnog odljepljivanja kapaka, nema više obaveza, obećanja, upita, odgovora, računa, nema posla... ne moram više imati grč u želucu za doručak...
Ne moram. Krasno li sljubljenih riječi.
Odlučujem što ću i kad ću. I nije da ne radim, učinim ja svašta nešta. I za sebe i za bližnje. S guštom, bez grča i daleko od ruba izdržljivosti.
Fino je. Za sada.