Psovka bi trebala bit prva riječ nakon rođenja na ovim krajevima. Psovka je ono na što smo navikli. Jer s njom tjeramo svo zlo, činimo sebe manjima, jadnijima i ranjivijima i psovka je stoga baš najprikladnija riječ za dobar dan. Ili dobru večer.
Pa, eto, kurac, evo me.
Strašna psovka, u pičku materinu.
Kurac.
Otkad sam krenula zdušno trenirat psovke, primjetila sam da mi fale riječi. Nestale su. Ne da se više pamtit mozgu umornome. Pa tako, kurac ovo, kurac ono, jebote.
I sve sam rekla.
Osim toga, noć je. U Gorskom kotaru zapao snijeg. Vani nije, ali hladno je. Vani.
Čujem cvrkut. Prvi cvrkut u veljači. Ovdje je tako hladno da ni mačkama nije do seksa. Ili su možda u gradu potamanili sve mačke, tek toliko da mogu na miru spavati i da im ne moraju skupljati crijeva sa cesta. Pa se tičice vesele tome u pola noći.
Njušim proljeće od njihovog veselja. Rekla sam Mužjaku danas da više ni ne mogu zamisliti ovo golo drveće u zelenom izdanju. Njemu smiješno. Još uvijek nalazi smiješnim moja znanstvena istraživanja o vlastitom doživljaju svijeta. Trebala sam bit znanstvenicom, kaže.
Trebala, da...
Namjesto toga, slobodna sam od etiketa. Kronično umorna od igrokaza. Mali manjak hemoglobina. Mali, mali, mali.
Idem spavati. Prvo malo jest. Malo naložit teve. Da ne jedem u tišini. Tužno je. Malo ovo, malo ono. Malo nešto.
Kurac sve to.