Moj život u "zatvoru", na petom katu...

Nakon ružnog i potresnog iskustva u podstanarstvu u Sisku, nakon 2 godine kad mi je istekao ugovor o najmu kuće, preselila sam se kvart dalje, na Brzaj i odlučila živjeti s dečkom...
Već smo dugo zajedno, pa je bilo vrijeme da pokušamo zajedno živjeti...
Kao i prilikom preseljenja u podstanare, mislila sam da će biti super... Živjet ćemo zajedno, ručati zajedno, gledati filmove, izlaziti u šetnje, na izlete,...

Naravno, i tu me dočekalo razočaranje... Ostala sam u š

Znala sam da živi u zgradi bez lifta i da će biti teško obzirom da sam u kolicima a od ulaza do potkrovlja ima oko 110 stepenica... Ni on nije najboljeg zdravstvenog stanja, srčani bolesnik i tlakaš, a uz sve to fura trbušinu pred sobom, pa mu je i samom kad ide užasno teško penjati se na peti kat, a kud još i sa mnom i kolicima...

Dogovorili smo se da imamo probnih godinu dana i ako mi ne bude lijepo kod njega, ako se ne priviknem da će me vratiti doma... Naravno da se nisam priviknula, da je puno toga što mi i danas smeta... Namještaj je iz ranih 80ih, sve se raspada...
Samostalno u kuhinji ne mogu do ničega jer su svi elementi za dvometraša... Nešto mogu napraviti jedino kad mi doda potrebne sastojke, pribor i sve što je potrebno...

Stan, nazovimo ga tako, je od 40 kvadrata... i totalno je neprilagođen za život osobe s invaliditetom, a posebno osobi u invalidskim kolicima kao što sam ja...

Nakon godinu dana rekla sam mu da ne mogu ostati i da se ne osjećam ugodno, da ne mogu ništa sama... Nije to dobro prihvatio, ljutio se jako... Objasnila sam mu da život na petom katu u zgradi bez lifta nije za mene... da me smeta jer nemamo odvojenu spavaću sobu nego spavamo u dnevnom boravku i svatko tko dođe bleji mi na krevet, ne mogu na balkon, prljav je i ispred je visoki prag u sklopu kojeg su klizna balkonska vrata...
Puno puta sam ga molila da odemo iz Siska ili makar da se preselimo u neki prizemni stan ili kuću u kojoj ću moći nekud sama, da proda ovaj tavan jer mu je i samom teško zbog zdravlja... nažalost, neće ni čuti i svaki put slušam jedno te isto kukanje...
Znači, ja se moooooram prilagoditi njemu, a on meni ne???
Svoj grad i normalan život sam napustila da bih bila s njim, uništila sam i to malo zdravlja koliko sam imala, trpila svašta samo da sam s njim, a on neće zbog mene (i zbog sebe!) promijeniti životni prostor u kojem bi nam bilo bolje i gdje bi bili puno sretniji... jer realno, ja ovdje uopće nisam sretna... i on to zna, ali ga baš i nije briga...

To je samo mali dio svega što mi smeta, što me guši...

Ne mogu se požaliti, dečko se brine da mi nikad ništa ne nedostaje, pomaže mi u svemu najviše koliko može, uz mene je i u dobrim i u lošim trenucima,..

To je najveći razlog zbog kojeg sam ostala i nakon tih godinu dana, a sad je već i treća godina... Ne, nisam se priviknula, guši me sve to, guši me zatvoren prostor... Po godinu dana i više ne izlazim iz stana, zatvorena sam kao u zatvoru... Doslovno ne vidim ni sunca ni mjeseca... Imam mali krovni prozor kroz koji vidim dimnjak i komadić neba, čujem zvukove vlakova kad prolaze, a najveći "izlazak" mi je internet, Facebook, Instagram... imam svoje virtualne prijatelje i to mi je jedino društvo...
Kad sve utihne opet ostajem sama...

Često kažem da je Sisak selendra kakve na svijetu nema... U Sisku nema običan bravar! Nema servisa za popravak mobitela, televizora ili nečega... Jednostavno, oni su još u pećini...

https://s.click.aliexpress.com/e/_Dk3SMfR

https://s.click.aliexpress.com/e/_DB34axn

https://s.click.aliexpress.com/e/_DDOAaMh

https://s.click.aliexpress.com/e/_DEFeZYz

https://s.click.aliexpress.com/e/_Dlrkcct

https://s.click.aliexpress.com/e/_DC8JxNJ

Oznake: Sisak, život u sisku, selo

Podstanarstvo u Sisku...

Prije 5 godina sam se iz rodnog Zagreba preselila u Sisak... Zbog ljubavi, naravno... Iako sam u invalidskim kolicima odlučila sam se da odem u podstanare, u nepoznati grad...
20.05.2018. godine došla sam u Sisak... unajmila sam neku trošnu kuću koja se na pogled raspadala, ali sam bila puna nade da ću uspjeti nešto od nje napraviti i da ću u toj kući biti sretna... Zamišljala sam da će sve biti bolje i ljepše... Jako brzo sam se razočarala...

Sve je bilo dobro dok su bili ljetni mjeseci, dok je bilo toplo, moglo se izaći na dvorište, u šetnju, bilo gdje...
Čim je zahladilo, kad su počele jesenje kiše počeli su i problemi...
Obzirom da je kuća prastara i u njoj je sve iz 1930. godine, u kuću su mi počeli ulaziti svakakvi gmizavci... Kišnih glisti je bilo svuda, od kuhinje, hodnika, boravka pa sve do spavaće sobe...
Doslovno svaki prozor u kući je puštao vodu, pa kad je kiša padala imala sam poplavu... Da ne spomijem da je krov prokišnjavao, pa sam doslovno koristila kišobran kad sam prolazila po kući ako nisam htjela pokisnuti...
Grijanja nije bilo... bila je neka stara neispravna peć na drva, pa se nisam usudila grijati na to... Nisam imala drugog izbora nego kupiti radijator na struju koji je bio u spavaćoj sobi...
Znači, računi da boli glava...
Tople vode je bilo jako malo jer su grijači na bojleru se pokvarili i većinom sam se kupala u jako hladnoj vodi... Na svaki poziv stanodavki došla je vidjeti, ali uvijek je rekla da je sve u redu jer je vodu pustila na 20 sekundi dok je išla topla, zatvorila pipu i otišla... a ja sam ostala opet s istim problemom...

Hladnoća je sve više stezala, a ja sam bila sve nesretnija i sve pothlađenija, počela sam kašljati, pluća su me boljela... Obzirom da nisam radila sav novac od invalidnine je otišao na stanarinu i režije, a za hranu ako je bilo...
Dečko mi je kupio plinsku peć na koju sam se grijala i koja me spasila od prehlade i upale pluća...
Cijela kuća osim spavaće sobe u kojoj se grijalo je bila ledena... Temperature su bile i ispod nule, a u kuhinji i kupaoni i ispod -5 stupnjeva...
Što sam mogla, imala sam ugovor o najmu i morala sam pretrpjeti to...
Uredno sam plaćala stanarinu i režije i po dogovoru, da mi olakša, gazdarica je plaćala umjesto mene s tim da sam joj ja dala novce, naravno...
Jedno jutro stao je automobil pored kuće i neki čovjek je izašao iz njega, došao do brojila za struju i u tom trenutku struje je nestalo...
Sva u panici i šoku zovem dečka ako može doći, da nemam struje, ne znam što se događa... Došao je, pogledao u kutiju a kad ono, struja isključena!!!
Znači, mjesecima sam uredno davala novce za režije a moja gazdarica nije ništa plaćala...
Zvao ju je i rekao u čemu je problem, govorila je da su svi računi podmireni i da ne zna kako se to dogodilo, da će otići provjeriti...

Naredna 4 dana sam bila bez struje, grijanja, televizora, telefona... Nisam mogla ni mobitel napuniti... Totalno odsjećena od svijeta... Sjedila sam sama u mrklom mraku pored prozora i gledala na cestu, a svjetla automobila su bila jedino svjetlo koje sam vidjela...
Nakon 4 dana mraka gazdarica je podmirila dugovanje i struja je opet bila uključena...

Mjeseci su prolazili i ja sam nekako dočekala proljeće i toplije vrijeme... Došlo je ljeto, a moje veselje se opet vratilo...

Kao i svake godine došla je jesen, a s njom i novi problemi... Kiše, poplave u kući, hladnoća.. Na plafonu su se počele stvarati gljive, sve je bilo puno vlage...
Nije prošao dan da nisam plakala... Požalila sam što sam se ikada odlučila za to... Zbog čega? Zbog koga?

Bila sam sama... Obitelj i rodbina me se odrekla nakon mog preseljenja u Sisak jer svi smatraju da kao osoba s invaliditetom ne zaslužujem sreću niti vlastiti život... Nitko me nikada nije nazvao da pita kako sam, treba li mi što... A kamoli da bi netko došao u posjet..

Jednog zimskog dana išla sam si napraviti ručak... Imala sam neki stari štednjak, stavila sam krumpir u pećnicu... Nije prošlo dugo, štednjak se počeo tresti i zujati jako, iz pećnice su počele frcati iskre i sve pucketati... Brzo sam krenula ugasiti pećnicu, ali onaj šaraf na štednjaku se pokvario i nisam mogla ugasiti... gusti crni dim je bio u cijeloj kuhinji, otvorila sam vrata od kuće da ide van... Još je gore jer je pored štednjaka bila velika plinska boca...
Sva sreća, dečko je naišao neplanirano... Još od ograde je osjetio smrad i vidio da crni dim ide iz kuće... Dotrčao je u kuću, nogom zatvorio vrata od pećnice, nekako je uspio ištekati iz struje da izgubi kontakt i tako se sve smirilo...
Sam Bog ga je tada poslao da dođe k meni... Ne želim ni zamišljati što bi bilo da nije došao...
Nazvala sam gazdaricu, rekla joj što je bilo... Dotrčala je brzo, pitala me jesam li dobro, jesam ozlijeđena... Sreća da nisam bila ozlijeđena već samo prestrašena jako i uznemirena...

Nije bilo drugog izbora nego da dečko skuha doma i donese mi u rajnglicama da barem nešto pojedem... Tako je bilo do kraja mog podstanarstva jer niti sam mogla a niti sam htjela ulagati u tuđu nekretninu..

Svi griješimo, čovjek sam sebi može uništiti život misleći da će mu biti bolje... Važno je iz svake pogreške izvući neku pouku i ne ponavljati isto...



https://s.click.aliexpress.com/e/_DFW2iid

https://s.click.aliexpress.com/e/_DkCV3Gz

Oznake: Sisak, podstanarstvo, kuća