Moj život u "zatvoru", na petom katu...

Nakon ružnog i potresnog iskustva u podstanarstvu u Sisku, nakon 2 godine kad mi je istekao ugovor o najmu kuće, preselila sam se kvart dalje, na Brzaj i odlučila živjeti s dečkom...
Već smo dugo zajedno, pa je bilo vrijeme da pokušamo zajedno živjeti...
Kao i prilikom preseljenja u podstanare, mislila sam da će biti super... Živjet ćemo zajedno, ručati zajedno, gledati filmove, izlaziti u šetnje, na izlete,...

Naravno, i tu me dočekalo razočaranje... Ostala sam u š

Znala sam da živi u zgradi bez lifta i da će biti teško obzirom da sam u kolicima a od ulaza do potkrovlja ima oko 110 stepenica... Ni on nije najboljeg zdravstvenog stanja, srčani bolesnik i tlakaš, a uz sve to fura trbušinu pred sobom, pa mu je i samom kad ide užasno teško penjati se na peti kat, a kud još i sa mnom i kolicima...

Dogovorili smo se da imamo probnih godinu dana i ako mi ne bude lijepo kod njega, ako se ne priviknem da će me vratiti doma... Naravno da se nisam priviknula, da je puno toga što mi i danas smeta... Namještaj je iz ranih 80ih, sve se raspada...
Samostalno u kuhinji ne mogu do ničega jer su svi elementi za dvometraša... Nešto mogu napraviti jedino kad mi doda potrebne sastojke, pribor i sve što je potrebno...

Stan, nazovimo ga tako, je od 40 kvadrata... i totalno je neprilagođen za život osobe s invaliditetom, a posebno osobi u invalidskim kolicima kao što sam ja...

Nakon godinu dana rekla sam mu da ne mogu ostati i da se ne osjećam ugodno, da ne mogu ništa sama... Nije to dobro prihvatio, ljutio se jako... Objasnila sam mu da život na petom katu u zgradi bez lifta nije za mene... da me smeta jer nemamo odvojenu spavaću sobu nego spavamo u dnevnom boravku i svatko tko dođe bleji mi na krevet, ne mogu na balkon, prljav je i ispred je visoki prag u sklopu kojeg su klizna balkonska vrata...
Puno puta sam ga molila da odemo iz Siska ili makar da se preselimo u neki prizemni stan ili kuću u kojoj ću moći nekud sama, da proda ovaj tavan jer mu je i samom teško zbog zdravlja... nažalost, neće ni čuti i svaki put slušam jedno te isto kukanje...
Znači, ja se moooooram prilagoditi njemu, a on meni ne???
Svoj grad i normalan život sam napustila da bih bila s njim, uništila sam i to malo zdravlja koliko sam imala, trpila svašta samo da sam s njim, a on neće zbog mene (i zbog sebe!) promijeniti životni prostor u kojem bi nam bilo bolje i gdje bi bili puno sretniji... jer realno, ja ovdje uopće nisam sretna... i on to zna, ali ga baš i nije briga...

To je samo mali dio svega što mi smeta, što me guši...

Ne mogu se požaliti, dečko se brine da mi nikad ništa ne nedostaje, pomaže mi u svemu najviše koliko može, uz mene je i u dobrim i u lošim trenucima,..

To je najveći razlog zbog kojeg sam ostala i nakon tih godinu dana, a sad je već i treća godina... Ne, nisam se priviknula, guši me sve to, guši me zatvoren prostor... Po godinu dana i više ne izlazim iz stana, zatvorena sam kao u zatvoru... Doslovno ne vidim ni sunca ni mjeseca... Imam mali krovni prozor kroz koji vidim dimnjak i komadić neba, čujem zvukove vlakova kad prolaze, a najveći "izlazak" mi je internet, Facebook, Instagram... imam svoje virtualne prijatelje i to mi je jedino društvo...
Kad sve utihne opet ostajem sama...

Često kažem da je Sisak selendra kakve na svijetu nema... U Sisku nema običan bravar! Nema servisa za popravak mobitela, televizora ili nečega... Jednostavno, oni su još u pećini...

https://s.click.aliexpress.com/e/_Dk3SMfR

https://s.click.aliexpress.com/e/_DB34axn

https://s.click.aliexpress.com/e/_DDOAaMh

https://s.click.aliexpress.com/e/_DEFeZYz

https://s.click.aliexpress.com/e/_Dlrkcct

https://s.click.aliexpress.com/e/_DC8JxNJ

Oznake: Sisak, život u sisku, selo