Podstanarstvo u Sisku...

Prije 5 godina sam se iz rodnog Zagreba preselila u Sisak... Zbog ljubavi, naravno... Iako sam u invalidskim kolicima odlučila sam se da odem u podstanare, u nepoznati grad...
20.05.2018. godine došla sam u Sisak... unajmila sam neku trošnu kuću koja se na pogled raspadala, ali sam bila puna nade da ću uspjeti nešto od nje napraviti i da ću u toj kući biti sretna... Zamišljala sam da će sve biti bolje i ljepše... Jako brzo sam se razočarala...

Sve je bilo dobro dok su bili ljetni mjeseci, dok je bilo toplo, moglo se izaći na dvorište, u šetnju, bilo gdje...
Čim je zahladilo, kad su počele jesenje kiše počeli su i problemi...
Obzirom da je kuća prastara i u njoj je sve iz 1930. godine, u kuću su mi počeli ulaziti svakakvi gmizavci... Kišnih glisti je bilo svuda, od kuhinje, hodnika, boravka pa sve do spavaće sobe...
Doslovno svaki prozor u kući je puštao vodu, pa kad je kiša padala imala sam poplavu... Da ne spomijem da je krov prokišnjavao, pa sam doslovno koristila kišobran kad sam prolazila po kući ako nisam htjela pokisnuti...
Grijanja nije bilo... bila je neka stara neispravna peć na drva, pa se nisam usudila grijati na to... Nisam imala drugog izbora nego kupiti radijator na struju koji je bio u spavaćoj sobi...
Znači, računi da boli glava...
Tople vode je bilo jako malo jer su grijači na bojleru se pokvarili i većinom sam se kupala u jako hladnoj vodi... Na svaki poziv stanodavki došla je vidjeti, ali uvijek je rekla da je sve u redu jer je vodu pustila na 20 sekundi dok je išla topla, zatvorila pipu i otišla... a ja sam ostala opet s istim problemom...

Hladnoća je sve više stezala, a ja sam bila sve nesretnija i sve pothlađenija, počela sam kašljati, pluća su me boljela... Obzirom da nisam radila sav novac od invalidnine je otišao na stanarinu i režije, a za hranu ako je bilo...
Dečko mi je kupio plinsku peć na koju sam se grijala i koja me spasila od prehlade i upale pluća...
Cijela kuća osim spavaće sobe u kojoj se grijalo je bila ledena... Temperature su bile i ispod nule, a u kuhinji i kupaoni i ispod -5 stupnjeva...
Što sam mogla, imala sam ugovor o najmu i morala sam pretrpjeti to...
Uredno sam plaćala stanarinu i režije i po dogovoru, da mi olakša, gazdarica je plaćala umjesto mene s tim da sam joj ja dala novce, naravno...
Jedno jutro stao je automobil pored kuće i neki čovjek je izašao iz njega, došao do brojila za struju i u tom trenutku struje je nestalo...
Sva u panici i šoku zovem dečka ako može doći, da nemam struje, ne znam što se događa... Došao je, pogledao u kutiju a kad ono, struja isključena!!!
Znači, mjesecima sam uredno davala novce za režije a moja gazdarica nije ništa plaćala...
Zvao ju je i rekao u čemu je problem, govorila je da su svi računi podmireni i da ne zna kako se to dogodilo, da će otići provjeriti...

Naredna 4 dana sam bila bez struje, grijanja, televizora, telefona... Nisam mogla ni mobitel napuniti... Totalno odsjećena od svijeta... Sjedila sam sama u mrklom mraku pored prozora i gledala na cestu, a svjetla automobila su bila jedino svjetlo koje sam vidjela...
Nakon 4 dana mraka gazdarica je podmirila dugovanje i struja je opet bila uključena...

Mjeseci su prolazili i ja sam nekako dočekala proljeće i toplije vrijeme... Došlo je ljeto, a moje veselje se opet vratilo...

Kao i svake godine došla je jesen, a s njom i novi problemi... Kiše, poplave u kući, hladnoća.. Na plafonu su se počele stvarati gljive, sve je bilo puno vlage...
Nije prošao dan da nisam plakala... Požalila sam što sam se ikada odlučila za to... Zbog čega? Zbog koga?

Bila sam sama... Obitelj i rodbina me se odrekla nakon mog preseljenja u Sisak jer svi smatraju da kao osoba s invaliditetom ne zaslužujem sreću niti vlastiti život... Nitko me nikada nije nazvao da pita kako sam, treba li mi što... A kamoli da bi netko došao u posjet..

Jednog zimskog dana išla sam si napraviti ručak... Imala sam neki stari štednjak, stavila sam krumpir u pećnicu... Nije prošlo dugo, štednjak se počeo tresti i zujati jako, iz pećnice su počele frcati iskre i sve pucketati... Brzo sam krenula ugasiti pećnicu, ali onaj šaraf na štednjaku se pokvario i nisam mogla ugasiti... gusti crni dim je bio u cijeloj kuhinji, otvorila sam vrata od kuće da ide van... Još je gore jer je pored štednjaka bila velika plinska boca...
Sva sreća, dečko je naišao neplanirano... Još od ograde je osjetio smrad i vidio da crni dim ide iz kuće... Dotrčao je u kuću, nogom zatvorio vrata od pećnice, nekako je uspio ištekati iz struje da izgubi kontakt i tako se sve smirilo...
Sam Bog ga je tada poslao da dođe k meni... Ne želim ni zamišljati što bi bilo da nije došao...
Nazvala sam gazdaricu, rekla joj što je bilo... Dotrčala je brzo, pitala me jesam li dobro, jesam ozlijeđena... Sreća da nisam bila ozlijeđena već samo prestrašena jako i uznemirena...

Nije bilo drugog izbora nego da dečko skuha doma i donese mi u rajnglicama da barem nešto pojedem... Tako je bilo do kraja mog podstanarstva jer niti sam mogla a niti sam htjela ulagati u tuđu nekretninu..

Svi griješimo, čovjek sam sebi može uništiti život misleći da će mu biti bolje... Važno je iz svake pogreške izvući neku pouku i ne ponavljati isto...



https://s.click.aliexpress.com/e/_DFW2iid

https://s.click.aliexpress.com/e/_DkCV3Gz

Oznake: Sisak, podstanarstvo, kuća