, zezan se, volin život, volin prijatelje, obitelj…
Vraćaju li se to fini momci? Daaaa…!
…Evo lipi moji, ovaj put vam donosin skraćenu verziju jednog od meni dražih članaka iz ovomjesečnog Cosmopolitana… Osim ovoga, obajvit ću još 1 ili 2 također jako dobra članka, a za početak pročitajte (i komentirajte, naravno  ) ovog kojeg je napisala Sanja Muzaferija…«Znate onaj vic o odlikašima i komadima? E, pa nije baš tako. Oduvijek smo se više palile na «zločeste dečke». Isto pravilo vrijedilo je i za moje frendice. Dobri, fini, pristojni dečki? Fuuuj! Za svakog koji bi se sviđao mojoj baki ja sam bila «nemoguća misija» i nedodirljiva ledena kraljica, a oni pomalo problematični, koji me ne bi dvaput pogledali, postajali su uzrokom mojih dubokih uzdaha. Sve smo mi bile «žrtve» bad guysa, jer su nam baš oni cool, a pristojni dječaci tako d-o-s-a-d-n-i…. Ali kako vrijeme odmiče, sve je jasnije: trebamo dobre, pristojne i fine dečke, trebamo prinčeve na bijelom konju, da nas vole, maze, paze… I znate što? Dogodilo se nemoguće: njihova privlačnost je u njihovim manirama i kavalirstvu… Dobro, ne odmaže ni prekrasno, mišićavo tijelo, no tajna je u idealnoj kombinaciji: neumoljiv junak, ali i osjećajan ljubavnik i kolega koji vas poštuje, ljupko ranjiv… On je tip starinskih džentlmena, a takvih je sve manje pa su zbog toga sve više (i opet) na cijeni… |
Šta me sad pitaš….
Prije nekoliko dana, ona je dobila poruku: «Znaš šta, mala…, ja ne mogu više bez tebe, nikako da te zaboravin…» Nije odgovorila. Nije mogla. Zapravo, mogla je, al nije htjela… A zašto i bi… On je opet napravija isto… Nakon svega šta se dogodilo između njih, nakon toliko vrimena, on, on joj je posla poruku… Taj isti dan, sasvim slučajno, al stvarno sasvim slučajno, ga je srela… Izgleda je isto ko i uvik. Snene oči isijavale su tugu i sjetu… Pročitala je to u njima…jer ga je znala, u dušu ga je znala… Kratko su popričali i otišli… svatko na svoju stranu… Te večeri, od njega je dobila još jednu poruku: «Malena, ako ti ikad bude triba neko ko će te volit, tvoj ludonja te čeka.» Ovaj put je odgovorila… Razmišljala je… o svemu… o njima… Na pamet joj je pala jedna njoj jako draga pisma i stihovi koji kažu: «Da, to je tako, sve prave ljubavi su tužne…» Istina… ona je to itekako dobro znala… Znala je i to da ga je povridila, i to 2 puta, al je znala da je i on nju isto tako povridija, samo ne 2 puta… A ona takve stvari ne zaboravlja… Prašta, da, ali ne i zaboravlja… Njihova priča je završila. Bilo je lipo dok je trajalo. Al više ne traje. «…Šta me sad pitaš-kako si, lopove moje mladosti, puno sam bolje od kad te nema, al sam i dalje nesretna žena, sretno ti moja bivša radosti, sretno ti moja bivša ljubavi, sretno ti, i, živio ti meni…» |
PRIČA
Neki čovjek, njegov konj i pas putovali su zajedno. Jednom ih je, na pustoj cesti, zadesila oluja; baš kad su prolazili ispod divovskog stabla, u nj je udario grom i svi su poginuli. No čovjek nije shvatio da je napustio ovaj svijet, pa je nastavio dalje putovati sa svojim dvjema životinjama; mrtvima ponekad treba malo vremena da uvide gdje su se našli…-Put je bio dug i naporan, neprestano uzbrdo, sunce je peklo, znojili su se, žeđali. Na jednom zavoju ugledaše velebne vratnice u mramornom zidu; put je od njih vodio na trg popločen zlatnim pločama, a u njegovu se središtu nalazila česma iz koje je tekla kristalno bistra voda. Putnik se obrati čuvaru na ulazu. «Dobar dan.» «Dobar dan», ozdravi stražar. «Koje je ovo, tako lijepo mjesto?» «To je Nebo.» «Kakva sreća što nas je put doveo do neba! Strašno smo žedni.» «Gospodine, možete ući i napiti se vode do mile volje.» I čuvar mu pokaže na česmu. «I konj i pas su mi žedni.» »Iskreno žalim», reče na to stražar. «Životinjama je ovdje ulaz zabranjen.» Čovjek se veoma razočarao, jer je trpio silnu žeđ, ali sam nije htio piti; zahvali čuvaru i produži putem. Još su dugo hodali uzbrdo, kad naiđoše na druge vratnice, ovaj put trošne, od kojih je vodila zemljana staza, oivičena stablima. U sjeni krošnje jednog drveta ležao je čovjek, glave pokrivene šeširom; vjerojatno je spavao. «Dobar dan», pozdravi putnik. Čovjek ozdravi kimnuvši glavom. «Strašno smo žedni, ja, moj konj i pas.» «Eto izvora tamo u stijeni», reče čovjek pokazujući prstom. «Pijte koliko želite.» Čovjek, konj i pas odoše do izvora i utažiše žeđ. Putnik se vrati da bi zahvalio onom čovjeku. «Dođite kad god hoćete», odvrati on. «Uzgred, koje je ovo mjesto?» «Nebo.» «Nebo? Ali čuvar pred mramornim vratnicama kazao je da je ono Nebo» «Ono nije Nebo, ono je Pakao.» Putnik je bio zbunjen. «Trebali ste im zabraniti da se korite vašim imenom! Taj je lažni navod zasigurno izvor velikih zabuna!» «Ni slučajno; štoviše, oni nam čine veliku uslugu. Jer tamo ostaju svi koji su u stanju iznevjeriti najbolje prijatelje…» …IZ KNJIGE «DEMON I GOSPOĐICA PRYM», PAULA COELHA… |