četvrtak, 14.06.2007.
Nekako prozračno
Ima nešto u zraku, nešto jače i od samih nas kad želimo, ali nas povede...
Što je to nitko ne zna. nije to neka tvar, ni energija. to je samo neka vrsta bivanja koja nas ujutro natjera da se ustanemo i ponovima dosadnu rutinu pranja, oblačenja, doručka, kave, škole, kave, kave, ručka... spavanja, ustajanja............. To je ono nešto zbog čega odjednom uzdahnemo i zamišljeno pogledamo svojim vučijim očima poput janjeta. To je ono zbog čega vrijedi biti i ponavljati uvijek istu dosadnu rutinu.
Jedan je mudrac rekao da je to ljubav.
Teška riječ, ljubav. Kome li je pripisati? Ne, neću bit još jedan eggocentrični pisac koji misli samo na sebe i svoje osjećaje. neću je pripisati sebi. Uostalom, ja se ne želim ustati svako jutro, popiti bezbroj kava, srediti se za školu koju ne volim, pojesti, biti u onoj tamnici u koju samo na reklami i štićenici i zaposlenici idu nasmiješeni, opet se vartiti kući i zasati. To nisam ja. Ja nisam ljubav. Ja nemam janjeći pogled ni vučije oči. Na kraju krajeva, nemam ni u koga gledati, a i kad bih imao ne bi mi se dalo. Ljepše je u snovima. ostati zarobljen u nekoj polujavi gdje je sve realno, da osjetiš svaki bol koji ti nanose muhe truleži. ostati negdje zarobljen u tami gdje te nitko n prepoznaje, gdje te ljudi me gledaju u oči svojim oštrim pogledima kada prolaze kraj mene. Ne, ja nisam ljubav.
Želim se služiti njuhom. Želim omirisati neki cvijet, dim opijata u daljini donešen laganim maestralom... Valovi nekoliko metara od mene gdje sam sam. centar pažnje negdje na pučini koju čujem kako se približava pa udaljava.
nirvana
lanena košulja nebitne boje. niti toliko crvena niti plava. više onako, kao miris cvijeća neke boje. Niti ona nije stvarna. To se ja pravim da mi je toplo i komotno. kamenje me žulja, osa me jede, neki ludi vjetar pijavica mi siše krv iz rana. roj zujećih pčela oko onog mirisa zumbula.
san je divan. java je problem. u snu imam razloga da ostanem, ali u javi samo me strah mori kad vidim kako su drugima želje okrenule leđa. nije bitno kako ću i što ću. više jednostavno neću.
