srijeda, 30.05.2007.
so fucking what?
Anđeoska krila
Trebam te, svoga prerušenoga anđela
da me čuvaš od vlastite gluposti
i što god ti mislila
znam da ćeš moja postati.
Ja sam bio tvoj
kao i ti moja
darovala si mi osmjeh svoj
kroz zvukove tisuće boja
Voliš me kao pod normalno.
I ja tebe, naravno.
Savršenstvo bez mane.
Uz mene si potpuna
Sva cvateš sretna
I ne tražiš od Boga hrane.
utorak, 22.05.2007.
liko moja (vol 3)
Kada se probudio bilo je već predvečerje. Pogledao je prema vrhu i tiho rekao:
- Jeba ti mater ko te napravi. Malo si naraslo u zadnji par godinic!
Iva nije zapravo znao koliko mu je godina, koja je sad godina, kako izgleda njegovo selo, kako on izgleda. Sve su to za njega bile nepoznanice na koje do sada nije nailazio i nisu ga mučile. Pogleda si u ruke ne bi li pljunuo u šake i prihvatio se penjanja. Kada je vidio koliko su smežurane i jadne zamislio se. Pomisli kako mu se to samo čini jer je još pijan. Žalosna mu je vijest tek prestojala. Za njega moglo je proći samo pra godina od majčine smrti. Zapravo od toga se sprovoda ničega nadalje nije ni sjećao. Misli su mu plovile kroz spaljenii mozak kao brodovi kroz oluju.
Vrlo se nesigurno popeo do vrha i sjeo odmoriti. Imao je za prijeći još samo nekoliko metara da ugleda selo. Već je dobro vidio svaki detalj na suprotnom brdu udaljenom manje od 2 kilometra. Pogledao je oko sebe i ustanovio da se ništa nije promijenilo. Još je sve bilo isto kao nekoć. Samo je on bio malo starjii.
Trenutačno je izgledao kao kakva neman. Čelo mu je bilo još crveno, a lice umrljano krvlju. Za Ivu to nije predstavljalo problem jer toga ni nije bio svjestan. Svojevremeno je bio vrlo pedantan. Svaki bi dan po nekoliko puta pravo ruke, a nikada iz zemlje ne bi odmah sjedao za stol bez da se, kako to kažu naši stari, ''popere''. Nekoć su mu nokti bili iznimno čisti, ali sada se ni varekinom ne bi mogli oprati. Prljavština se tijekom zadnjih 3 desetljeća dobrano uvukla u ove nokte koji su svoju dužinu i oblik sami krojili, ovislo već kako bi ih sreća zapala.
Bio je žedan. Glad ga je već prošla, ali žeđ ga je ubijala. Opet se uspravi i protegne. Obliže usnice i približi kraju proplanka na vrhu brda s kojega je mogao videjti selo. Odatle su on i Mande svakodnevno promatrali kuda koji seljak ide, što radi stoka, čija mater pere veš... Sva su se zbivanja u selu mogal odavdje vidjeti. Prizor ga je iznenadio. Crkva je bila potpuno obnovljena s novim glinenim crijepom umjesto zahrđalog lima i novom fasadom žute boje. Ceste su bile prekrivene asvaltom, a ni kuće nisu bile tako oronule. Začudo, nikoga nije vidio. Obično bi ove ulice izgledale kao pravi vašar, a sada nikoga nije bilo u selu. Kao da su se svi pozatvarali u svoje kuće ili pak iščezli u potpunosti iz sela.
Spuštanje je ispalo lakše od uspona. U selu je bo za manje od pola sata. Sada je već potpuno trijezan hodao selom koje je poznavao, a koje mu se istovremeno činilo kao prava zagonetka. Prošao je centrom sela kraj gostionice. Iznutra je čuo glasove. Približio se vratima svojim lijevim uhom i naslonio ga na vrata.
- Ja i Miha ćemo preko Ivinog luga gori ú brdo.
- Mogl bih ja na drugu stranu.
- Ajmé meni, samo da ga ní vuk.
- Ma ní. Nijema ti sad vukov.
- Pa oni idu u neku potragu. Koga li idu tražit'?- Promrmlja Iva i uhvati se za kvaku.
U gostionici nastade muk. Svi se okrenuše u smijeru škripanja. Polako se otvoriše vrata i Iva proviri prvo malo, a zatim cijelim tijelom i gostionicu. Nitko nije ni zucnuo. Svi ga pogledaše, onako zbunjeni nisu znali što reći. Iva jedva prepozna svoje suseljane. Više mu ništa nije bilo jasno. Svi primjete posjekotinu na čelu, krv sasušenu od posjekotine do brade i još malo blata koje se držalo za krastu. Iva samo kratko pozdravi ljude i okrene se na peti. Izađe iz gostionice u uputi se prema kući.
Nije imao još puno puta za prijeći. Među svim onim obnovljenim kućicama prepozna jedino svoju i Mandinu. Te dvije kuće, jedna do druge, vjerojatno su bile jedine dvije u selu koje nije kraslia ni nova lesa, ni nova fasada, ni novi crijep.
Kraj svoje je kuće samo stao i uzdahnuo. Produži još par metara do Mandine kuće. Uđe u hodnik bez hucanja i nastavi kroz poznati interijer do kuhinje. Kuća je užasno smrdila, ali ga to nije smetalo. Zazva kratko Mandu po imenu, ali ne dobi odgovora. Napokon uđe u malenu prostoriju. Tu su bili samo štednjak na drva uz desni zid, kauč, stol i par stolica. Iza štednjaka su bila vrata koja su vodila u prostoriju do. Točno uz suprotni zid je stajao kauč, a ispred njega stol s okolo poslaganim stolicama. Prozor je bio na suprotnoj strani od vrata, a na njemu je bila samo stara, prazna i prašnjava vaza. Na podu je bio izlizani linoleum. Zapravo njegovi ostaci. Strop je bio nizak, a sa sredine je virila žarulja koja nije radila već skoro dvije godine. Soba je smrdila kao da je nekoliko mačaka pocrkalo unutra.
Iva uđe i pogleda oko sebe. Preko stola je primjetio da netko leži na kauču. Nagne se i jedva prepozna Mandu. Izgledala je dobrih 20 godina starija nego ona Mande koju je on pamtio. Sjeti se da je iznad štednjaka zrcalo. Pogleda preko ramena, ne bi li provjerio kako izgleda on sam. Još mu je sve bilo nekako sumnjivo. Na onom je mjestu sada stajalo samo nekoliko čavala, ali ogledala nije ni bilo.
Pogleda okolo i na podu primjeti ostatak onog istog starog ogledala. Uzme ga u ruku i brzo baci nazad. Samo je kraićkom oka vidi kako izgleda. To ga isfrustrira, ali više ništa nije mogao. Šizio je po sobi, a Manda se još nikako nije mogla probuditi. Na poslijetku vidi u prozoru mali kalendarić s velikim brojekama otisnutom godinom.
- dvije tisuće i..... Ma nije moguće.- samo je tiho rekao.
Pogleda još jednom u Mandu i izađe iz kuće.
U gostionici je nakon Ivinog iznenadnog pojavljivanja muk trajao još nekoliko minuta. Većina se ljudi, koji su se skupili da bi njega tražili po šumi, njega nije sjećala treijznog. Nakon njegova odlaska iz gostione nitko se nije ni pomaknuo. Samo je jedan dječačić nakon dvije minute potrčao za njim.
Kasnije ga nitko više nikada nije vidio. Taj je dječačić pričao kako je Iva, kad je napustio Mandinu kuću, nekako zbunjen otišao prema šumi na drugoj strani sela. Nitko ga nije kasnije vidio. Opet su se sastali, kranuli u potragu, ali Iva nikada nije pronađen. Po selu su kolale kojekakve priče. Nitko nije znao ništa. Na kraju su se svi složili da je Iva otšao u šumu i da ga je pojela neka zvijer. Djeca su iz njegova lika kasnije pričala strašne priče uz vatru kada bi pekli kukuruze uz rijeku. Ta inspiracija djeci vjerojatno je Ivina jedina dobra stavar u životu.
petak, 18.05.2007.
liko moja (vol 2)
Iva zapravo vec nekoliko godina nije bio ovoliko trijezan. dobro se sjecao tog dana. bit ce da je bila neka srijeda. komšija od kojega bi on i Manda uzimali rakiju toga je dana bio na putu. zapravo, bio je kod kćeri u gradu. ostavio je kuvariju zaključanu, pa nitko nije mogao do rakije. ovi ostali nisu bili zainteresirani za prodaju svojih dragocjenih kapljica jer je godina bila slaba i nitko se nije mogo pohvaliti neznam kakvim urodom. Taj je dan zapravo jedino što je bilo za njega i Mandu sigurno u zanjih nekoliko godina. Izvrsno su podlijegali Einsteinovom ''Sve je relativno''. Kod njih je jedina konstanta u životu bila rakija.
Već se zaboravio i ponovno posegao u džep. njegova sretna boca maraskinog soka u kojoj već dobrih 10 godina nije bio originalni sadržaj zjapila je prazna kao i maloprije.
- jeba joj mater. iznevjerila me kurva. a ja nju čuvam već pitaj boga koliko. a ona ovako. prazna. nikakva....- Iva je sve više dolazio sebi. brzo se oporavljao za nekoga tko nije bio trijezan već nekoliko desetljeća.
Priđe nekom panju. kroz drveće se vidio rub šume i livada. uspio ju je prepoznati. sjećao se. to je ona ista livada na kojoj su on i Mande čuvali ovce svako jutro prije škole.
-U, jeba te. Kud san ja to zašal. munješa jedân.- Odavdje je imao više ok 5 kilometara do sela. i to preko brda.- Joj, ča ti je to trebalo, Iv, jebâ te blesava. joj, s mila boga i va šuma i va planina i va boca.
Zape u nekom blatu, spotakne se, ali ne padne. Mislio je da gubi razum. Poglada još jednom na svoju sretnu bocu. nabaci neki suhonjvai, kiseli smješak, rasrdi se i udari svom snagom.
Prošlo je neko vrijeme. ka je došao svijesti ustanovi da mu krv još polako teče iz rane na glavi. opet je bio u blatu. bocu je uspješno riješio. sad mu se opet vrtilo, oko njega bili su raspršeni komadići stakla. glava ga je boljela kao onda kad se prvi put napio. bilo je to još dok je bio u gradu na fakultetu. jednom prilikom se tao zapio sa prijateljima, a ujutro kada ga je gazdarica probudila glava mu je pucala od boli. Zakleo se da nikada više neće okusiti ni rakije ni vina ni piva.
Opet se uspravi i prisjeti koliki ga put čeka. bilo je zapravo fascinantno kako se nikada do sada nje ozlijedio u svojim pijaničkim vratolomijama. izađe iz šume na livadu. nebo je bilo svijetlo. sunce je sijalo kao da je sredina ljeta. Ivi se činilo kao da baš u njega blješti. Okrene se i ugleda nekog zeca kako skakuće.
- Jeba mater svoju, kako je brz. a mogal san baš nešto puist- nakon dugo vremena je osjetio glad. prije bi pojeo nešto tek tako, da preživi. onako pijan nikada nije bio gladan.- joj, kako bi se sad naderal kupusa. noga domaćega. joj, i mrsa, i ladetine, i rasola.- Tu stade. sjedne na zemlju i pokuša se prisjetiti kako je dospio ovako daleko iz sela. nije ga napustio još otkako je pokojna mater umrla, pa je išao u grad u pogrebničko poduzeće. - Ajoo, kakov je tek ona rasol pravíla. a tek palientu. joj. od toga se čovik naderal da mu trbuv puknie, pa nis tjedan dan jest.
skupi hrabrosti. uspravi se na noge. već je bio više trijezan nego pijan. makar se to moglo tako opisati u njegovom slučaju jer je na rangu pijanosti njegovo ''zujanje'' bilo tamo negdje di bi drugi već odavno rugali u nekom jarku i ne bi došli sebi još par dana.
Pogleda oko sebe. nije puno napredovao. prije svojih 30, 40 godina ovu bi livadu on, Mande i ovce preletili u dahu, a sada nije bio kadar proć nekoliko metara bez odmora. Malo se posrami. još mu nije bilo jasno kako se ovdije našao i gdje li je Manda.
-Ona već siguro pita kadi li san- reče naglas. nije više mogao razmišljati bez da govori. riječi su mu postale tečnije. postojala je mogućnost da ge netko zapravo i razumije. Prije je to zbog njegova mumljanja bilo gotovo nemoguće.
Nasatvi put i pređe čitavu livadu. krv mu se već sasušila. lice mu je bilo prekriveno smeđemo krastom. da je sreo nekoga u šui, ovaj bi vjerojatano pomislio da je neka spodoba. Nije mario o tom. treba oje pojesti nešto. i to pod hitno. uđe u šumu na drugoj strani livade i pogleda prema vrhu brda. bilo je strmo i dugačko. samo da mu je doći do vrha. odandije bi već dozvao prema dole u selo.
- ča? hravbrosti mi treba. kakova rana? hrabrost!- izgovori na sav glas razgovjetno. sjeti se Mande. Sjeti se boce.
- Ajmee, jeba ti kretena. ča učini....
sjetio se napokon i svoje sretne boce. skoro se rasplaka. u tom trenutku pomisli na svoju glavu i osjeti snažnu bol na kvrgavu čelu.
-ne valja, moran to oprat u rakiji. vidi vraga. ča? kaj da mi ni dosta da vako krvarin, nego neman ni rakije da se operien ni svoje sretne boce. e budalo, ive, budalo jedna- prodera se sam na sebe i nastavi brojati ''kaj da ga navilo''. potrča. iz petnih žila skupi snagu i potrča uzbrdo.
nekoć je mogao ovo brdo bez problema pretrčati. ma što pretrčati, preskočiti. dođe do pola puta i padne.
pluća su mu bila premalena. trebao je više zraka. strovali se kraj nekog gloga i zaspi.
četvrtak, 17.05.2007.
liko moja (vol 1)
piči lik po šumi i spotkane se. nije da je ondije bilo neke travke ili panja. onako blatan, pokušao se ustati, ali mozak i mišići su radili svki na svoj način, i nije bilo nikakve šanse da ga poslušaju.
sada se sjetio kako je to nekoć bilo kada bi išao kod svoje komšinice pa bi njih dvoje od rane zore polako trunili kavu na kavu, rakiju na rakiju. onaj šljivar koji je ona imala od svojih 150 šljiva nije bio dovoljan za rakiju koja bi trebala trajati oko čitave godine. ovako bi već nakon 3 mjeseca morali kupovati odkomšije. njegov je šljivar bio nešto veći, ali u toj mjeri zarastao, da su samonajbolji stručnjaci mogli raspoznati šljivu među onim žbunjem. on nije mario. ionako nije nikada ni bio u stanju prepoznati šljivu da je stajala sama na sred brestika i da netko kraj nje zabije natpis ko kuća velik :''SLIVA''. ne bi je ni vidio dok se velikim crvenim nosom ne bi zabio u jadno drvo, a i onda bi vjerojatno otišao komšiji preko brestika da ga priupita zašto njegove krave pasu ondije.
inače je bio iz imućnije obiteljii, ali uspio je sve profućkati. zajebao ga život odavno, kazivali bi mještani za njega. neki su govorili da je on u zagrebu išao na neki fakultet. da je i diplomirao. nitko nije bio siguran koji je to bio faks niti je li ga stvarno ovaj završio. to je sada bilo potpuno nebitno.
Manda i Iva. bili su to njih dvoje. Poznavali su se oduvejk. zajedno su odrasli. Tu na selu, kako to već biva, gubeći vrijeme po pašnjacima uz ovce i krave. u školi su sjedili u istoj klupi, igrali graničara za iste ekipe, svi su se divjeli njihovu prijateljstvu. stariji su bili uvjereni da će se ovo dvoje dječice jednoga dana oženiti. bilisuz daleko od toga. oni su se propili i nakon svega ostali dobri prijatelji. bili su zapravo jedini u selu kojima nije bilo ni najmanje logično da se ožene. nisu to željeli, a drugi nisu navaljivali. Iva je navodno imao neku žensku tamo u zagrebu, ali ta se gradska frajla nije udostojila doći među seljake, upoznati roditelje i tako dalje, kako to već nalaže tradicija. Ni Iva se nije nekako trudio. kao da sve prepušta slučaju pa kud puklo.
U glavi je jebo mater onom idiotukoji mu je nešto podmetnuo pod nogu. Zašto li je pao. Ma i to bi si neznanje nekako oprostio, samo da se mogao ustati. Pokušao se obijema rukama odgurnuti od zemlje, ali mu nie uspjelo. pomaknuo je lice nekoliko centimetara od blata, ali su mu ruke popustile, te je licem zaronio nazad duboko u zemlju.nije više ni disao. malo je još hvatao zrak, ali ne baš uspješno. pao je onesvješten.
prvo neka crnina, kao da je na sprovodu. ljudi koje poznaje. majka, njegova majka. mater nije vidio otkada je umrla, odmah za tatom. svi sunekako tužni, više žalosni. ili razočarani. gledaju ga kao tek rođeno tele.
-koji li im je kurac?. pita Mandu
- Ma nije bio tu- odgovori ona sneno pijana kakva je i obično bila
- aha, dobro, reci mu da svrati- promrmlja joj tiho. zapravo, rekao je to gostioničaru iz centra sela, misleći da je riječ o Mandi.
Njihovi su ,eđusobni razgovori bili dugi i nepregledni. bili su sigrni da pričaju jedno s drugim jedino kad bi bili sami u prostoriji. Ali i ti dijalozi bi bili bez početka i konca. 2 litre rakije dnevno u zadnjih 30 godina otkako je Iva preuzeo imanje nakon što je otac umro učinile su svoje. svi su bili uvjereni kako će jednog dana umrijeti od rakije.
odjednom se prene. osjeti kako se guši. koji li je kurac sad. digne glavu i primjeti kako je još uvijek u onom istom blatu. već sat vremena nije ništa stavio u sebe. leži tu bespomoćno. gdje li je onaj jebeni lugar kad ga trebaš. Prošli mu je tjedan srao jer je tdsjekao neku bukvu, a sad ga nema, kada bi stvarno bio koristan.
proba se opet osaviti na noga, ili makar na prkno. Začudo mu uspije naum. sjedio je. nesigurno pouput djetetza kad prviput sjedi, ali je sjedioi disao. prepoznao je da je ušumi, u kojem je dijelu šume.
- ne valja- promrsi kroz zube.- ne valja, jeba mu mater!- zahvati desnicom u džep inapipa hladno staklo. nasmiješi se kako bi održao ravnotežu na smežuranom licu koje bi se trebalo izviti u grimasu nakon što otpije gutljaj prozirnog eliksira. nagnu bocu i primetikako unutra nema ništa.
- prazna je. prazna je, mater joj njenu- ovo je bio prvi put da mu je njegova sretna bocabila prazna. nije stigao na vrijeme do Mande da je napuni. Ogleda oko sebe i spazi neko drvce. vrstu mu nije poznavao, odnosno nije bio siguran je li riječ o hrastu ili glogu. još mu se mantalo. zapravo, sada mu se najmanje mantalo u zadnjih nekoliko godina. pogledao je prema tom drvcu i uhvatio se. osovio se sigurno na noge i nastavio put.
P.S.: ovoje tek 1. dio. kad napišem dalje ću objaviti....
petak, 11.05.2007.
radi
nevjerojatono, ali istinito. blog radi... jučer sam se trudio u knjižnici uspostaviti kontakt, ostaviti komentare, ali ništa. samo mi se pokazala poruka u stilu: iznenadni poprvak meže.... i takva sranja.
danas je u gackom pučkom narodnmom učilištu audicija za novi film dalibora matanića. matej i ja ćemo malo proć onuda, pa se možda i prijavimo. čitav dan pokušavamo pročitati knjigu prema kojoj snima film. jebeno smiješno. crkivali smo cio dan od smijeha, a pričanje o sadržaju knjige je i šumare potaknulo na zanimanje (mislim da oni baš i ne čitaju uopće, ali ima iznimaka, čast im). jedino što je zapravo žalosno što je većini bilo smiješno što je netko napisao riječ kurac u knjizi koju mi čitamo, mi, ovce božije... ako smo već ovce, onda nam ni jedna riječ ili stvar, pa makar to bio i sam kurac, ne može nšta. imamo mi svoga milostivoga da nas čuva kada pročitamo riječ kurac.
daleko od stvarnosti, daleko od realnog svijeta, bližim se uspjehu. tako valjda pokušavam opisati svoju današnju ocjenu iz hravtskog. nakon thedan dana učenja ja blokirao, nasrao 100 gluposti da sam i profesoricu uspio nasmijati. uzas. svejedno sam dobio topa ko kuca velikog i nisam suguran da cu ga uskoro ispraviti.
neki dan mi je nekoliko ne toliko inteligentnih ljudi pokušalo dokazati da je blog nešto strašno, oličenje zla, vjerojatno sotona sam po sebi. nije im uspjelo. pokopao sam ih njihovim neznanjem do samog onog mjesta gdje bi se prema njima blog na ljestvici društvenih vrijednosti trebao nalaziti : do pakla, pa kud puklo.
danas mi se vračaju starci, mater im njihovu. malo mi vec fale, ali ipak sloboda je važnija. ma zakon su oni, ali ipak... ljepše je biti sam. e, da, tu je i brat. bolje da se vrate. makar ga oni mogu spustiti na zemlju. on nije mrzitelj blogova. čak je i pokrenuo svojevremeno neki svoj blog, ali tamo nije bilo ništa pametno. odustao je nakon 1 ili 2 posta. vjerojatno mu se nije dalo tipkati s ona njegova 2 kažiprsta i treženjem svakog slova nanovo... užas. popizdim koje je to iživljavanje na tehnici kada se sjetim kako taj čovo tipka...
joooj, u ovoj knjižnici bi stvarno trebali naći neku bolju muziku, da ne kažem glazbu. zapravo, trebali bi uopće naći glazbu. sad svira neki shit od kojeg mozes jedino dobiti potres mozga ili aritmiju srca, a vrlo tiho svira. DAJ PEPRSE!!!!!!
jučer sam napisao pjesmu. mislio sam je odmah objaviti, ali nije radio blog, mater jebo svoju sotonistički. hehehehe lol
danas je nemam sa sobom, ostala mi je u čumezu od sobe... možda je naveče stavim tu.
mislim da će romina popizdit ako joj uskoro ne prepustim računalo. ona je ovisnica o netu, makar ja to tako okarakteriziravam. jučer je poslije škole u 2 sata popodne došla tu u knjižnicu i bila tu do 5 sati. uzas. u međuvremenu sam bio kod nje odnijeti joj neko šiljilo (ne pitajte razloge zašto je njeno šiljilo bilo kod mene). vrata je otvorila njena teta, ponosni vlasnik posesivno kompulzivnog poremećaja, inače totalno bezopasna osim za estetiku. razgovor je bio ovakav, otprilike:
- Dobar dan, Đurđa!
- Dobar dan, dobar dan, dobar dan....
- Gdje je Romina?
- Nema je, nije još došla iz škole. Nema Romine.
- Ajd joj daj ovo šiljilo.
- E, nema Romine, jesi je ti vidio?
- Nisam je vidio. Ajd bog, Đurđa!
- E, a di je Romina?
- O jebla te Romina, ne znam di je. Ajd bog.
- Ajd bog. A di je Romina?
i sjednem ja na bike i odem, a Đurđa se dere zamnom:
-Di je Romina. Reci da mora Fusilicu ić šetat...
Fusilica je Rominina patuljasta šnaucerica, pravim imenom Fusil, ali je svi zovu Fusi, a Đurđa je, kao što rekoh luda, pa ne može ili ne želi reći Fusi, da ne bi bilo zabune.
joj, moram ic se spremiti za onu audiciju. držite mi fige.
uostalom, mislim da kartagu treba uništiti.
srijeda, 09.05.2007.
nebolivebol
jebeni papiri. sve ih treba zapalit i baciti preko njih nekolicinu proizvoljno odabranih profesora.
pitate se zasto sam tako ljut?
e, pa negdje sam zametnuo papire na kojima mi u svrakopisu pise nekoliko pjesama. i sad kad ih napokon želim objaviti vama na vidjelo, nis od toga. strpljenja ljudi, žao mi je...
a sto se tice profesora koje bih bacio na lomaču, to je jos mali ostatak mojih uvjerenja da vjestice postoje i da su u 21. staoljecu reinkarnirane u profesore...
hvala na komentarima. pusa curama iz otocca i gospica
utorak, 08.05.2007.
ajmeee meni, što dugo nisam pisao. ubit se i gotovo.
dakle, što se sve dogodilo u zadnjih par mjeseci?
hm....
napisao sam nekoliko dobrih pjesama, nisam ih stavio na blog iz neutvrđenih razloga, nije mi se dalo, valjda, na čemu se iskreno ispričavam.
stara mi se odselila zbog posla, pa sad živim samo sa starim i bratom što je neizdržljivo (aaa, zato mi se ne da ništa..)
posvadio sam se s nekolicinom ljudi koje sam smatrao najboljim prijateljima, a ispalo je da su obični smradovi koji ni ne zaslužuju moje društvo. previše sam im zajeba oprostio u pre malo vremena da bih preispitivao svoja mnijenja. zabole me baš...
imali smo premijeru predstave u školi. bilo je fenomenalno iako je frend zajebo i preskočio nekoliko stranice teksta. hvala bogu na drami apsurda pa nitko ništa nije skužio. ljudi mi govore da sam im bio najbolji lik. nadam se da to nije zato jer je moj lik zapravo teški homić, ma šta homić, teška pederčina (to treba razlikovati)! sve u svemu, bitno da sam sad potrošio pola honorara za neki poklon starcima za godišnjicu...
to je odprilike to, da baš ne bih pisao što sam jeo koji dan jer stvarno ne znam i nije baš ni bitno...
osjećam se dobro...
The king has spoken!
P.S.: Hvala Anji i još jednoj osobi (ne smijem imenovati) na inspiraciji za buđenje ovoga bloga... Hvala čvrki što je potakla mene i Anju da dođemo do kompa (ma da ti nije uredu curi potrošiti bateriju) i hvala mojem prekrasnom gradu Otočcu u kojem je jako bitno gdje živiš (mislim na kvart) jer o tome ovisi tko će ti biti prijatelj, a tko ne. Ovaj me oskar stvarno iznenadio
