utorak, 22.05.2007.
liko moja (vol 3)
Kada se probudio bilo je već predvečerje. Pogledao je prema vrhu i tiho rekao:
- Jeba ti mater ko te napravi. Malo si naraslo u zadnji par godinic!
Iva nije zapravo znao koliko mu je godina, koja je sad godina, kako izgleda njegovo selo, kako on izgleda. Sve su to za njega bile nepoznanice na koje do sada nije nailazio i nisu ga mučile. Pogleda si u ruke ne bi li pljunuo u šake i prihvatio se penjanja. Kada je vidio koliko su smežurane i jadne zamislio se. Pomisli kako mu se to samo čini jer je još pijan. Žalosna mu je vijest tek prestojala. Za njega moglo je proći samo pra godina od majčine smrti. Zapravo od toga se sprovoda ničega nadalje nije ni sjećao. Misli su mu plovile kroz spaljenii mozak kao brodovi kroz oluju.
Vrlo se nesigurno popeo do vrha i sjeo odmoriti. Imao je za prijeći još samo nekoliko metara da ugleda selo. Već je dobro vidio svaki detalj na suprotnom brdu udaljenom manje od 2 kilometra. Pogledao je oko sebe i ustanovio da se ništa nije promijenilo. Još je sve bilo isto kao nekoć. Samo je on bio malo starjii.
Trenutačno je izgledao kao kakva neman. Čelo mu je bilo još crveno, a lice umrljano krvlju. Za Ivu to nije predstavljalo problem jer toga ni nije bio svjestan. Svojevremeno je bio vrlo pedantan. Svaki bi dan po nekoliko puta pravo ruke, a nikada iz zemlje ne bi odmah sjedao za stol bez da se, kako to kažu naši stari, ''popere''. Nekoć su mu nokti bili iznimno čisti, ali sada se ni varekinom ne bi mogli oprati. Prljavština se tijekom zadnjih 3 desetljeća dobrano uvukla u ove nokte koji su svoju dužinu i oblik sami krojili, ovislo već kako bi ih sreća zapala.
Bio je žedan. Glad ga je već prošla, ali žeđ ga je ubijala. Opet se uspravi i protegne. Obliže usnice i približi kraju proplanka na vrhu brda s kojega je mogao videjti selo. Odatle su on i Mande svakodnevno promatrali kuda koji seljak ide, što radi stoka, čija mater pere veš... Sva su se zbivanja u selu mogal odavdje vidjeti. Prizor ga je iznenadio. Crkva je bila potpuno obnovljena s novim glinenim crijepom umjesto zahrđalog lima i novom fasadom žute boje. Ceste su bile prekrivene asvaltom, a ni kuće nisu bile tako oronule. Začudo, nikoga nije vidio. Obično bi ove ulice izgledale kao pravi vašar, a sada nikoga nije bilo u selu. Kao da su se svi pozatvarali u svoje kuće ili pak iščezli u potpunosti iz sela.
Spuštanje je ispalo lakše od uspona. U selu je bo za manje od pola sata. Sada je već potpuno trijezan hodao selom koje je poznavao, a koje mu se istovremeno činilo kao prava zagonetka. Prošao je centrom sela kraj gostionice. Iznutra je čuo glasove. Približio se vratima svojim lijevim uhom i naslonio ga na vrata.
- Ja i Miha ćemo preko Ivinog luga gori ú brdo.
- Mogl bih ja na drugu stranu.
- Ajmé meni, samo da ga ní vuk.
- Ma ní. Nijema ti sad vukov.
- Pa oni idu u neku potragu. Koga li idu tražit'?- Promrmlja Iva i uhvati se za kvaku.
U gostionici nastade muk. Svi se okrenuše u smijeru škripanja. Polako se otvoriše vrata i Iva proviri prvo malo, a zatim cijelim tijelom i gostionicu. Nitko nije ni zucnuo. Svi ga pogledaše, onako zbunjeni nisu znali što reći. Iva jedva prepozna svoje suseljane. Više mu ništa nije bilo jasno. Svi primjete posjekotinu na čelu, krv sasušenu od posjekotine do brade i još malo blata koje se držalo za krastu. Iva samo kratko pozdravi ljude i okrene se na peti. Izađe iz gostionice u uputi se prema kući.
Nije imao još puno puta za prijeći. Među svim onim obnovljenim kućicama prepozna jedino svoju i Mandinu. Te dvije kuće, jedna do druge, vjerojatno su bile jedine dvije u selu koje nije kraslia ni nova lesa, ni nova fasada, ni novi crijep.
Kraj svoje je kuće samo stao i uzdahnuo. Produži još par metara do Mandine kuće. Uđe u hodnik bez hucanja i nastavi kroz poznati interijer do kuhinje. Kuća je užasno smrdila, ali ga to nije smetalo. Zazva kratko Mandu po imenu, ali ne dobi odgovora. Napokon uđe u malenu prostoriju. Tu su bili samo štednjak na drva uz desni zid, kauč, stol i par stolica. Iza štednjaka su bila vrata koja su vodila u prostoriju do. Točno uz suprotni zid je stajao kauč, a ispred njega stol s okolo poslaganim stolicama. Prozor je bio na suprotnoj strani od vrata, a na njemu je bila samo stara, prazna i prašnjava vaza. Na podu je bio izlizani linoleum. Zapravo njegovi ostaci. Strop je bio nizak, a sa sredine je virila žarulja koja nije radila već skoro dvije godine. Soba je smrdila kao da je nekoliko mačaka pocrkalo unutra.
Iva uđe i pogleda oko sebe. Preko stola je primjetio da netko leži na kauču. Nagne se i jedva prepozna Mandu. Izgledala je dobrih 20 godina starija nego ona Mande koju je on pamtio. Sjeti se da je iznad štednjaka zrcalo. Pogleda preko ramena, ne bi li provjerio kako izgleda on sam. Još mu je sve bilo nekako sumnjivo. Na onom je mjestu sada stajalo samo nekoliko čavala, ali ogledala nije ni bilo.
Pogleda okolo i na podu primjeti ostatak onog istog starog ogledala. Uzme ga u ruku i brzo baci nazad. Samo je kraićkom oka vidi kako izgleda. To ga isfrustrira, ali više ništa nije mogao. Šizio je po sobi, a Manda se još nikako nije mogla probuditi. Na poslijetku vidi u prozoru mali kalendarić s velikim brojekama otisnutom godinom.
- dvije tisuće i..... Ma nije moguće.- samo je tiho rekao.
Pogleda još jednom u Mandu i izađe iz kuće.
U gostionici je nakon Ivinog iznenadnog pojavljivanja muk trajao još nekoliko minuta. Većina se ljudi, koji su se skupili da bi njega tražili po šumi, njega nije sjećala treijznog. Nakon njegova odlaska iz gostione nitko se nije ni pomaknuo. Samo je jedan dječačić nakon dvije minute potrčao za njim.
Kasnije ga nitko više nikada nije vidio. Taj je dječačić pričao kako je Iva, kad je napustio Mandinu kuću, nekako zbunjen otišao prema šumi na drugoj strani sela. Nitko ga nije kasnije vidio. Opet su se sastali, kranuli u potragu, ali Iva nikada nije pronađen. Po selu su kolale kojekakve priče. Nitko nije znao ništa. Na kraju su se svi složili da je Iva otšao u šumu i da ga je pojela neka zvijer. Djeca su iz njegova lika kasnije pričala strašne priče uz vatru kada bi pekli kukuruze uz rijeku. Ta inspiracija djeci vjerojatno je Ivina jedina dobra stavar u životu.
