"Vječni Galilejac": Beskonačno u neizmjerno malenome (4) Svijet, koji toliko cijeni snagu, kao da nikada ne može shvatiti ovo protuslovlje: kao što samo mala djeca otkrivaju veličinu svemira, tako samo ponizna srca nalaze Božju veličinu. Svijet ne shvaća pouku, jer miješa maleno sa slabim, djetinjstvo s djetinjarijama, a poniznost s kompleksom inferiornosti. Kad svijet govori o jakosti, misli samo na fizičku snagu, a kad govori o mudrosti, misli samo na isprazno znanje duha današnjice. Zaboravlja da se velika moralna snaga može kriti u fizičkoj slabosti, kao što se i Svemogućnost zaogrnula u pelene; i da se velika Mudrost može naći u jednostavnoj vjeri, kao što se vječni Um našao u obliku malenog Djeteta. Tu je jakost - jakost pred kojom anđeli drhte, jakost pred kojom zvijezde padaju ničice i jakost pred kojom se Herodov prijesto tresao od straha. Jakost ove Božanske i silne ljubavi, koja nije ni pred čim prezala da nas uvjeri i pouči što je doista veliko i visoko. Ali njegov zakon mora biti i naš zakon. Mi moramo svoje vječno djelo početi onako kako se on udostojao početi svoje vremensko, moramo početi na najnižoj i najponiznijoj točki, da dosegnemo ono što je najviše i najmoćnije. Kao što se On, koji je Bog, spustio do niskog djetinjstva kao do prvog koraka njegove vječne slave, tako se i mi moramo spustiti sa svoje neuke oholosti do razine onoga što smo u njegovim očima. "Ako ne budete kao djeca" - to su njegove značajne riječi - "nećete ući u kraljevstvo nebesko" (Mt 18,3). Postati kao djeca, znači ponizno i istinito suditi o sebi, upoznati nerazmjer između našeg života i vječnog života pred nama, upoznati svoju slaboću i krhkost, svoj grijeh, siromaštvo svega što sada činimo, ali i snagu i mudrost, koje ćemo posjedovati budemo li dovoljno ponizni da kleknemo pred Djetetom u jaslicama i na slamici i da ga priznamo našim Gospodinom, našim Životom, da priznamo da je On nama sve. Rođendan Boga-Čovjeka je dakle dječji dan, kad se starost poput (morskog) raka vraća natrag, kad dodirom stvaralačke ruke nestaje nabora, kad ponosni postaju djetetom, veliki postaju malenim, a svi nalaze svoga Boga. Zato i ne govorimo riječima učene mudrosti, nego riječima djeteta. Svi ćemo stupiti u spilju, ostavit ćemo svoju svjetsku mudrost, svoju oholost, svoju tobožnju nadmoćnost i postati maleni pred neprocjenjivom tajnom poniženja Božjeg Sina. Puzat ćemo pred koljenima najmilije žene na svijetu, jedine među ženama koja nosi crvenu ružu materinstva i bijelu ružu djevičanstva; majke koja je porodivši Našeg Gospodina postala majkom svih ljudi. Mi ćemo je moliti da nas nauči služiti Bogu, ljubiti Boga, moliti Boga. Recimo joj: Lijepa Gospo, u odjeći modroj, Uči me kako da molim. Ta Bog je bio Tvoj mali Sin, reci mi što da Mu kažem! Jesi li podigla nekada nježno Njega na koljena? Da l' si mu noću, za ruku ga držeć, kušala ikada o svijetu pričati priče? I... da li je On plakao? Što misliš da l' Mu zaista stalo da Mu ja nešto pričam, pričam o stvarima koje se dese? A da li šušte anđeoska krila? Gospo, čuje li me i onda kada tiho mu zborim? Da li me i sad razumije? Reci mi, jer ti to znaš. Lijepa Gospo, u odjeći modroj uči me kako da molim. Ta Bog je bio Tvoj mali Sin, Ti znadeš kako to treba.* * Iz "Dijete na Njezinim koljenima" (Mery Dixon Thayez) (nastavlja se) |