Don Blog

19.11.2008., srijeda


KRŠĆANSKO PAMĆENJE NIJE ZLOPAMĆENJE!

Iz propovijedi biskupa dr. Mile Bogovića na misi za žrtve Vukovara
Gospić-Katedrala, 18.11.2008.


Povijest čovječanstva bogata je događajima i osobama. Sve se ne može znati, sve ne treba pamtiti. Sjećamo se one pjesme koja završava riječima: "Zapamtite Vukovar!" Kako to povezati s oltarom i svetom misnom službom?(...)

Što je kršćanima naređeno da pamte i čine? Vrijeme Kristove žrtve. Isus je za rekao apostolima: "Ovo činite meni na spomen!" To znači: Žrtvu koju sam prikazao za vas nemojte nikada zaboraviti! Dakle, Crkva će postojati dok taj događaj bude pamtila, naviještala i sama po njemu živjela. Kad bi to prestala, ne bi je više ni bilo.

Ima i drugih događaja koje valja pamtiti. To su događaji koji su zabilježeni i čuvaju se kao sveta knjiga. No ni u toj knjizi nije sve jednako važno. Najvažnije je ono što je u središtu našega današnjeg okupljanja: Kristova žrtva za spasenje svijeta. Rekavši: "Ovo činite meni na spomen!", Isus nije rekao apostolima da se samo o tome priča, nego da se to čini. Neka se dakle to nikada ne zaboravi, neka se to dobro zapamti, neka se to prenosi od koljena do koljena.(...)

U Vukovaru je bilo mnogo djela koja treba pamtiti. Branitelji su svoja tijela postavili pred neprijatelja zato da spase svoje obitelji, svoje sugrađane, svoj narod. Zato treba to pamtiti i zabilježiti u naše kalendare da nas podsjeća na njih; treba im izraziti zahvalnost; trebamo ih u tome darivanju za druge nasljedovati – biti spremni u takvim prilikama isto činiti na njihov spomen.

U Vukovaru je bilo mnogo žrtava koje su prinesene za spasenje drugih. To treba pamtiti, kao što treba pamtiti i žrtve koje su na našem gospićkom oltaru prikazane za svoju braću. Sve one na neki način sliče onom događaju za koji je Isus rekao da ga treba činiti njemu na spomen. Što je naime ono glavno po čemu kršćanin mjeri tko je velik a tko malen? Ni moć, ni bogatstvo, ni visoka služba, ni to da je veliki izumitelj, pisac, filozof, političar, športaš, glumac, pjevač. Ništa od toga nije dovoljno za pravu kršćansku veličinu. Da netko postane velik valja mu se istaknuti u tome da je znao voljeti čovjeka kraj sebe, živjeti za njega, a najveći su oni koji su znali i umrijeti zato da bi drugi živjeli.

Nije Isus rekao apostolima da dobro zapamte što su njemu činili Pilat, Herod, farizeji i saduceji. Nisu kršćani bili opterećeni zlim djelima svojih progonitelja, ali su štovali svoje mučenike. Velika je opasnost kada se proširi pošast pamćenja samo onoga što ne valja, kada se umnažaju zlopamtila. Često se dogodi da u nekom čovjeku, u nekoj sredini, u nekom narodu, u nekom povijesnom razdoblju, prevlada kult Tužitelja nad kultom Spasitelja.

Vlastitost đavla, kaže Sv. pismo, jest da uvijek optužuje našu braću. Krist je mogao svijet bez po muke okriviti, optužiti i osuditi. No u tom slučaju nastavio bi ono što se u svijetu zbiva. On je došao da donese spasenje, da ojača dobro i da na njemu gradi. Nije bio slijep za zlo koje ga okružuje, ali on je na nj gledao kao na nešto što treba ukloniti, a ne na njemu graditi sudbinu čovječanstva...
Papa Ivan Pavao II. pozvao je sve narode da popišu sve one koji su znali živjeti i umrijeti, da popišu svoje mučenike. "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15,13), reče Isus. Dakle, darovati život zato da bi drugi živjeli, to je najvjernije svjedočenje za onu ljubav koju je Krist prema čovjeku pokazao, koju treba spominjati, činiti na njegov spomen.

Mi smo u Hrvatskoj pokrenuli projekt Crkve hrvatskih mučenika. Taj projekt želi u nama razviti onaj spasenjski pogled na našu prošlost i na našu sadašnjost; otkriti ono što iz naše prošlosti treba pamtiti, prenijeti na današnje i iduće pokoljenje; ne propustiti zaboravu ništa od onoga što je dobro učinjeno i stvoreno. A najveća vrijednost u našoj prošlosti jest u djelu Isusa Krista, ali i u svima onima koji su znali svoje živote darivati za druge, koji su znali i umrijeti za druge. To su naši mučenici. Njima mi danas trebamo biti živi spomenici. Zar nije bilo u našem narodu mnogo onih koji su u onom najvrjednijem bili slični Kristu kad su umirali zato da bi drugi živjeli? Zar nije takvih bilo mnogo u Vukovaru, Gospiću...?

Ne treba, dakle, Vukovar pamtiti pod vidom osvete onima koji su ga ubijali, nego pod vidom žrtava koje su prinesene za slobodu drugih, naroda i domovine. Ne treba biti zlopamtilo pa pamtiti samo ono što ne valja. U Vukovaru se dogodilo toliko ljubavi prema braći, toliko spremnosti da se za njih i život izloži i založi. Kršćansko pamćenje nije zlopamćenje koje vodi prema osveti, nego pamćenje koje vodi spasenju i izgradnji. Crkva nije nikada tražila načina kako svijet osuditi, nego kako ga spasiti. Kada bi prestala takva biti, ne bi više bila ustanova koju je naš Spasitelj utemeljio. Ne smijemo, dakle, razvijati kult tužiteljstva nego kult Spasitelja.

Nemojmo dopustiti da nas obuzmu ljudske slabosti prijašnjih i današnjih naraštaja i da se samo njima bavimo, njih pamtimo i njih naviještamo! Valja dobro usjeći u svoja sjećanja sve ono što su drugi učinili za naše dobro, napose ako su sve dali što su imali – i vlastiti život. To je vrijedno da se i dalje pamti i prenosi na druge oko nas i na nove naraštaje!


- 11:35 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.