Lažna pravednost i prezrena poniznost Svake godine dodjela Nobelove nagrade, u svim kategorijama, privlači veliku pozornost svjetske javnosti. Ipak tu se posebno ističe nagrada za mir, koja je uvijek – barem na političkoj razini – smatrana najprestižnijom. Tako je bilo sve dok ona svojedobno nije ravnopravno dodijeljena dvojici bliskoistočnih političara i vođa međusobno zaraćenih naroda. Problem je bio u tome što su obojica, pa i u trenutku te svečanosti, u javnosti bili percipirani kao – teroristi! Zato je taj čin bio čisti skandal i osramoćenje prestižne nagrade. Ovogodišnja Nobelova nagrada za mir ne samo da nije izazvala ni približnu sablazan, nego je u medijima na najvišoj razini popraćena globalnim oduševljenjem. Jer zaslužena je za pothvat s područja globalnih problema – klimatske promjene. Dobitnici su bivši američki podpredsjednik i UN-ov Međuvladin panel za klimatske promjene. Priznanje su dobili "zbog agresivne medijske promidžbe" opasnosti od klimatskih promjena. Nagrađeni je izjavio da će novčani iznos dati Savezu za klime (u čijem je vodstvu!). Dakle, kod nas nigdje (osim u Feralu, za to mu ide čestitka!) nije bilo ni slutnje ili sumnje, a kamo li riječi ili jasnog upozorenja na presedan nije li možda tako važno svjetsko priznanje (zajedno s ne malim novcima) došlo u ruke predstavnika moćnoga globalnog lobija koji spada među najveće zagađivače okoliša i atmosfere te tako utječe na pogubne posljedice klimatskih promjena. Ako je sve tako, (zanemarujući ovoga trenutka činjenicu da Norveški odbor - koji iz Nobelove "palete" dodjeljuje samo tu nagradu – Ivana Pavla Drugog nije za to priznanje smatrao doličnim!), onda ovogodišnja nagrada neodoljivo podsjeća na farizejevu molitvu u jeruzalemskom Hramu, u prispodobi koju je Isus ispričao (a čita se na nedjeljnoj misi 28. listopada). Ta je "molitva" zapravo bila obična samohvala jednog bezočnog licemjera pred Bogom koji je valjda istoga trena trebao nekim golemim znakom s neba svima pokazati veličinu "lika i djela" toga "pravednika", "humanista" i "filantropa". On nije u Hram došao ništa tražiti od Gospodina (jer mu ništa od Njega ne treba!), nije došao ni Jahvi iskreno zahvaljivati za darove (jer sve je stekao sam!). No ipak je, stojeći u prvom redu i uspravno da ga svi vide, Bogu izrekao "zahvalu" u obliku samopohvale što nije "kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili kao carinik", koji se negdje u kutu Hrama iskreno kajao za grijehe i molio oproštenje. Htijući upozoriti one "koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu", Isus je naglasio da je carinik otišao kući opravdan, a ne oholi farizej! Zašto? Zar taj biblijski farizej nije (bio) na ljestvici društvenog ugleda i javne koristi daleko ispred carinika? (Npr. kao današnji političari?) Svaki normalan i uravnotežen čovjek ima iskustvo kako je teško pred drugima priznati krivnju. Ali barem vjernik znade da – iako se štošta može od ljudi i javnosti sakriti unatoč paparacima i "novinarima istražiteljima" - nema razloga ništa skrivati pred Bogom, jer On nas poznaje bolje nego mi sami sebe. Pred Njim je također nepotrebno isticati i svoje zasluge. Neusporedivo je korisnije priznanje svojih grijeha i svojih slabosti. Ohola molitva, pred Bogom i pred ljudima, uvijek ostaje neuslišana. Samo poniznost može "svladati" Božje milosrđe i privući kišu milosti na polje svoje duše. Također, samo takvi ljudi - makar nikad ni od koga ne dobili nikakvo javno priznanje - mogu biti "svemirski štit" globalnom zagađivanju "duhovnog okoliša" i jamstvo duhovnih plodova za sebe i svoju zajednicu. |