13.03.2007., utorak
In memoriam – Ivan Supek
|
Umro je akademik Ivan Supek. Otišao je tiho, premda je živio "bučno". Mnogi su već rekli da je to karakteristika kontroverznih osoba. Uglavnom se nisam slagao s idejnim opredjeljenjem pokojnog akademika, premda je u svome dugom životu sigurno učinio i mnogo dobrih stvari. Jedna od njih je i – potpuno od javnosti i kritike prešućen! – njegov roman o Carli del Ponte i njezinu čudnom sudu: HAAŠKI PROTOKOLI (Profil, Zagreb 2005.). Sada, kada je otišao na put kojim ćemo svi poći, "preko rijeke" – kako bi rekao veliki Mak Dizdar – smatram da nema smisla, kako se to s mnogo neukusa licemjerno čini i što su i o ovoj smrti neki pokazali – postupiti po onoj latinskoj "de mortuis nihil nisi bene". Umjesto lažnog poštovanja, bolje je i o drugima i o sebi reći – istinu! Pa i onda kad je ona bolna. Zato ovdje prenosim jedan svoj tekst star pet godina, koji je nastao kao reakcija na niz tekstova dr. Supeka u Vjesniku, a bio je objavljen u Hrvatskom Slovu. Pokojnog Supeka i dalje preporučujem Božjemu milosrđu! OSVRT na podlistak u VJESNIKU: Ivan Supek, ČOVJEK I NJEGOV BOG Konačno! Tako bi se moglo uskliknuti. Naime, upravo kad je katolička "nepodnošljiva lakoća podnošenja" "slobodoumne" netolerancije dosegnula razinu neizdrživosti, ipak se netko javio. Premda, naime, veleučeni i vrlo ugledni hrvatski akademik prof. dr. Ivan Supek već od 3. srpnja o. g. svakodnevno (osim nedjeljom) "ispisuje" svoju kolumnu u Vjesniku, najprije je u tom dnevniku u pismima čitatelja objavljen osvrt gosp. Stanka Josipa Škunce iz Pule (Vjesnik, 23. kolovoza 2002.), a potom u Stajalištima poveći osvrt magistra Ivice Muse iz Zagreba (Vjesnik, 24. kolovoza 2002.). Oba su pokušaja hvale vrijedna, usprkos činjenici da je reakcija stigla "munjevito" - nakon 43 podlistka! Nije sada uopće važno je li na takvu "ekspeditivnost" utjecala ljetna sparina ili je to posljedica tradicionalne crkvene sporosti, koja se obično sažima frazom da se "dragom Bogu ne žuri", već su neusporedivo bolniji nemar i tragična inertnost te odbijanje goleme većine katoličkih intelektualaca da sudjeluju u javnom dijalogu, diskusijama i polemikama. Odnosno da se – kako sami redovito kažu – "spuštaju na tu razinu"! A podlistak dr. Supeka, "ČOVJEK I NJEGOV BOG – religija i humanizam", zavrijedio je osvrt već na samom startu. Jasno, zbog opsega i karaktera ovoga mojeg priloga nije moguć osvrt na svaku "epizodu" Supekova serijala, kao ni na mnoštvo dvojbenih, sumnjivih stavova i tvrdnji te (ne)namjernih (?) krivih, pogrešnih i paušalnih zaključaka, koje su izvrsno uočili te djelomično istaknuli gosp. Škunca i pater Musa. K tome, ni koketiranje sa stilom na razini kozerije ne bi smjela biti dispenza ni paravan za ozbiljne propuste od kojih "boluje" Supekov(a) knjiga/podlistak, kakve sebi ne bi smio dopustiti intelektualac akademskog ranga i biblijskih "sjedina", koje su obilježje mudrosti. To više što u podlistku dr. Supeka uopće nije riječ o teološkom (ne)znanju. Duh i linija Zbog toga osvrnut ću se na neke druge karakteristike Supekova teksta. Najprije, vrlo su upadne sintagmatske "posebnosti", koje čitatelja zbunjuju jer je duh kojim je autor nadahnut u pisanju suprotan onome kojim se deklarira(o). Naime, mnoge njegove misli, stavovi i zaključci u podlistku identični su etiketama koje na Katoličku crkvu obično lijepe tzv. radikalni antiklerikalni autori, iz kojih često zrcali mržnja prema kršćanstvu, Papi i Katoličkoj crkvi. Ovdje ću za ilustraciju navesti ocjenu jednog javnog postupka, koju je dao prečesti gost Vjesnikovih stranica, dobro poznati Slobodan Prosperov Novak. Njegova invektiva odnosi(la) se na jednu oporbenu političku stranku, za njezin navodni pokušaj "da sebi i javnosti pokaže da ima kontrolu nad kulturom i da još jednom potvrdi kako Hrvatima treba autistična, mačistička, nazdravičarska, KLERIKALNA, patrijarhalna i nadasve TOTALITARNA (istaknuo: A. K.) kultura"! (Vjesnik, 28. lipnja 2002, str. 13). Time se jasno želi sugerirati, imputirati da je sve katoličko intrisečno totalitarno! Među najkarakterističnijim izrazima i sintagmama koje dr. Supek često rabi, kad ih u negativnom kontekstu pripisuje Katoličkoj crkvi, ističu se sljedeći: "papizam", "dogmatičnost", "revolucija", "sveta inkvizicija", "konflikt između znanosti i crkvenih dogmi", "svećenstvo pripremalo podaništvo i poniženje naroda", "petrificirana crkvena hijerarhija", "licemjeri su hijerarhiji često bili korisniji", "jezuitski Rim", "Tridentinski koncil je mačem i vatrom proklamirao papin autoritet", "vjeronauk u školama danas stvara sukob između znanstvenih spoznaja i biblijskih priča", "duboko korijenje praznovjerja", itd, itd. Zatim, posebno je karakteristično autorovo često isticanje suprotnosti između "slobodoumnog" (za sve što on preferira i simpatizira te smatra naprednim) i, s druge strane, "totalitarnog" (za sve što je crkveno, katoličko, klerikalno...). K tome, duh i linija Supekova podlistka očituju se također iz usporedbi određenih "veličina": npr. Augustinu je posvećeno nekoliko paušalnih rečenica (s potpuno krivim činjenicama), a Marko Antonije de Dominis dobiva nekoliko poglavlja. Dakle, ono što je sporno - više od propusta što knjiga/podlistak vrvi imenima i podacima koji nisu znanstveno kritički obrađeni, nego su dani u formi eseja - jest očita činjenica da sve odražava duh francuske škole 19. st. s izrazitom potkom i osnovom anglo-saksonskog iluminizma, u kojem se do iznemoglosti ponavljaju i prenaprežu preživjele šablone iz intelektualne i ideološke ropotarnice, a riječ je zapravo o otcranim optužbama na račun Katoličke crkve: slučaj Galilei, inkvizicija, novci, sex-skandali visokog (ili nižeg) klera, itd. i tsl...! S druge strane, veliko je sve što se suprotstavilo "instituciji" i "dogmi", pa zato takav ugled i pijedestal zavrjeđuju npr. Erazmo, de Dominis, Voltaire (poznat je njegov uzvik i poziv: "Uništite bestidnicu!" - mislio je na Crkvu; m. op.), zatim biskup Strossmayer te na kraju i don Ivan Grubišić. Time oni, u viđenju dr. Supeka, postaju stupovi (lat. cardines) "nove crkve"... Uz to, pred takvom (unaprijed postavljenom) temeljnom postavkom koju se želi dokazati, prešućuju se, ili se smatraju irelevantnim, sve druge davno provjerene činjenice. Tako nema govora o protestantskoj inkviziciji, progonu i sudbini katolika u Engleskoj, posebno u Irskoj i Skandinavskim zemljama, sve do Bismarcka i Hitlera ("Kršćanstvo je bljutava i mlaka religija opraštanja, žrtve i otkupljenja!"), a da i ne govorimo o prešućivanju "komunističke inkvizicije" ne samo u nekadašnjem SSSR-u, Kini, Pol Potovu režimu..., nego i na našim prostorima. Manifestacije mržnje Međutim, valja – po principu "audiatur et altera pars" - vidjeti imaju li mnogobrojni primjeri borbe "slobodoumlja" protiv "dogme" i "rimskog totalitarizma" možda drukčije naličje. Neke od tih događaja doživio je koncem 19. stoljeća mučenik Maksimilijan Kolbe - dragovoljac bunkera gladi (u koji je ušao umjesto jednog oca obitelji), katolički "svetac koji je spasio čast 20. stoljeća", koji je 14. kolovoza 1941., nakon dvotjednog čudesnog preživljavanja, u koncentracijskom logoru u Oswiecimu/Auschwitzu bio usmrćen injekcijom fenola a sutradan spaljen u krematoriju. On je za vrijeme studija u Rimu bio svjedokom žestoke protukatoličke kampanje i histerije odnosno manifestacija "snažne podzemne struje protiv Boga i Crkve", koja je tekla Italijom, kako je opisao jedan Kolbeov životopisac. Među događajima koji su snažno i neizbrisivo djelovali na mlade katoličke studente, ističe se vrlo svečano primanje što ga je rimska općina 1894. godine priredila velikom lašcu i (tada, prije obraćenja!) krivotvoritelju lurdskih događaja francuskom književniku Emilu Zoli. Potom su rimske vlasti potaknule žestoku promidžbu protiv svjetskog Marijina svetišta u Pompejima, a novine su se javno izrugivale papama. Stanje se još više zaoštrilo kad je 1893. godine, i to u palači pape Pavla V, bio ustoličen Veliki meštar talijanskog Velikog Orijenta Ernest Nathan, bivši gradonačelnik Rima, nakon čega je skupina katolika osnovala Antimasonsko udruženje koje je održalo svoj kongres pod pokroviteljstvom Antimasonskog udruženja Francuske. Međutim, osobito šokantno na Rimljane su djelovale manifestacije što ih je u povodu 400. obljetnice Lutherove pobune i 200. obljetnice moderno organizirane masonerije priredilo u Rimu 1917. godine slobodno zidarstvo. Svečanu povorku predvodile su pristaše Giordana Bruna, a njegovi sljedbenici i obožavatelji nosili su crne zastave s likom Mihaela arkanđela kojega Lucifer gazi nogama. Na Trgu Sv. Petra zavijorila se zastava s natpisom: "Sotona mora vladati u Vatikanu, papa će mu držati švicarsku stražu!" "Potrebna je revolucija!" Sada se valja zapitati otkud takve manifestacije mržnje? Mnogo toga postaje jasnije kad se zaviri u spise i instrukcije nekih tajnih društava, osobito onih koja su imala izravan utjecaj na povijesna zbivanja, te kad se raščlane izjave i misli uglednih članova takvih društava... Svi oni snažno su zaokupljeni Katoličkom crkvom, s kojom imaju posebne planove: stvoriti "novu" Crkvu. Recept je: "Marširajući protiv institucija." Postavili su ideal koji se zove "sinarhija", sa značenjem jedne svjetske, kulturne, političke, vjerske, socijalističke zajednice. A da bi se to ostvarilo, kaže Alfonz Rosenberg, sva misaona strujanja moraju pridonijeti svoj udio u refomi Katoličke crkve. Kanonik Roca (konac 19. st.), koji je zbog sukoba s Rimom bio izopćen iz Crkve, proricao je dolazak "božanske sinarhije" pod jednim papom koji će se obratiti na "znanstveno kršćanstvo". On izjavljuje: "Moj Krist nije onaj iz Vatikana! Nema reforme – oklijevam to reći jer nezgodno zvuči – potrebna je revolucija!... Nova Crkva koja će odbaciti skolastičko naučavanje i primitivizam prvotne Crkve, prije ili poslije dobit će blagoslov iz Rima... Past će papinstvo. Umrijet će pod noževima koje će izvući oci posljednjeg koncila. Pontifikalni cezar postat će okrunjenom hostijom za žrtvu..." Roca je smatrao najvažnijim oduzeti Crkvi njezinu nadnaravnu oznaku, utopiti je u skupini ostalih vjerskih zajednica zalažući se za tzv. svjetski ekumenizam koji će poslužiti za stvaranje jedne svjetske države, vlade, društva i vjere. Dakle, Katolička crkva mora se odreći monopola "extra Ecclesia nulla salus" ("izvan Crkve nema spasenja") i što prije odreći se autoritativnog vladanja. Kaže: "Vjerujem da će se društveni otkup izvršiti samo preko prijestolja demokracije." U istom je vremenu jedan drugi otpadnik, francuski svećenik Abbé Mélinge, pod pseudonimom Dr. Alta napisao knjigu "Evanđelje Duha Svetoga" u kojoj predlaže prihvaćanje ezoterijskih kultova, bunu protiv crkvenih institucija, zamjenu rimskog pontifeksa s multikonfesionalnim pontifikatom, veličanje Kristova humanizma i preinaku svih istina vjere. Navodno je izjavio: "Ja nisam htio ostaviti Crkvu kao Luther. Ostao sam da bih očistio Hram." U Parizu je 1964. izišla knjiga pod naslovom "Ekumenizam kako ga vidi jedan tradicionalni mason". Autor Yves Marsaudon piše: "Nije cilj uništiti Crkvu nego je upotrijebiti kad se u nju probijemo." Tvrdi da je to već počelo s pontifikatom pape Ivana XXIII. "Katolici, pravoslavci, slobodni mislioci i vjerski učenjaci – za nas su samo različita prezimena. Naše je obiteljsko ime – masoni." Možda se upravo na tu "operaciju" osnosila izjava sljedećeg pape, Pavla VI, da se "dim Sotonin uvukao u Crkvu"? Marsaudon donosi također navode iz jedne tajne instrukcije iz 1819.: "Razvežite sve strasti... Nije nam stalo do opačine, bilo da šteti državi ili Crkvi. Monarhiju i Crkvu treba srušiti razvratom... Treba posijati porok u mase. Treba im omogućiti da užiju sve što žele. Ispunite vjernicima srce razvratom i više neće biti katolika! Mi ćemo iskvariti svećenstvo, a ono narod. Tako ćemo iskopati grob Crkvi... Pustite po strani starce i odrasle! Hvatajte djecu i mlade, ako je moguće. Kad se vaše mišljenje ukorijeni u odgojnim zavodima, gimnazijama, sveučilištima i sjemeništima, kad dobijete povjerenje đaka i profesora, tada će vas kler drukčije gledati, dolazit će na vaše skupove i priredbe. Što vide i čuju, unosit će u samostane. Taj će mladi kler kasnije preuzeti javne funkcije. Tada treba proglasiti revoluciju protiv tijare i mitre. Na kraju samo potpaliti... i požar će buknuti na sve četiri strane svijeta." "Poruka mira"? Dakle, frapiraju i zbunjuju i sličnost i podudaranje izraza i konteksta u kojem je uporabljena određena terminologija kod dr. Supeka i kod navedenih autora. Naravno, ne želeći ništa prejudicirati, ostavljam gosp. Supeku, koji se uvijek deklarira(o) kao osoba kozmopolitske širine, kao civis mundi maksimalne tolerancije, koji (je) o Isusu Kristu uvijek rabi(o) najljepše izraze, neka sam čitateljima objasni koji je to "njegov bog" i zašto rabi izraze tipične za "radionice" izrazite antikatoličke provenijencije. Obraćenik, publicist i značajan njemački medijski djelatnik Franz Alt, kaže da je za skupljanje religioznih iskustava, a onda i za ispravno razumijevanje i prihvaćanje vjerskih simbola, potreban "najviši oblik hrabrosti - poniznost. Ali inteligencija XX. st. više voli mali oblik hrabrosti - oholost." Alt izriče također vrlo znakovitu tvrdnju da je naša oholost stavila u ovom atomskom vremenu vjeru u bombu na mjesto vjere u Boga, te potom postavlja šokantno pitanje: U što mi zapravo vjerujemo? Kome se povjeravamo - Bogu ili bombi? Na kraju - budući da uvijek i u svemu vrijedi klasična izreka da "de gustibus non est disputandum" te se ona, premda je usporedba naizgled deplasirana, može primijeniti i na kulturu - smatram da je velika šteta što se, zbog svega navedenog, nekome Supekova u ovom podlistku tako servirana "silva rerum" ne samo neće svidjeti nego će je doživjeti neprobavljivom, a cijeli serijal možda kao "kotao podvala, licemjerja i gluposti" (kako je naslovljen nastavak od 13. kolovoza). Također, ne samo da može propasti nada uglednog akademika da će se "unatoč rizicima zbog ortodoksne zadrtosti ili koristoljublja na raznim stranama" njegov "spis shvatiti kao poruka mira ili priziv na uzajamno razumijevanje", nego se čak lako može zaključiti da je on sam dao "dobar temelj" da bi ga se moglo doživjeti kao neozbiljnog kuhara koji se latio podgrijavanja dugo odstajale "intelektualne supe", za razbibrigu u "sezoni kiselih krastavaca" anno Domini 2002. Budući da je gospodin Škunca vrlo korisno dr. Supeku pripomenuo da i njega Bog ljubi i čeka da mu otkrije svoje lice, slažem se da bi bilo dovoljno iskreno ga za to zamoliti. Jer, kako reče veliki de Rougemont, najlucidniji čovjek na svijetu je onaj koji se moli! Bog, naime, koji nam je svoje lice otkrio u Isusu Kristu, nikome se ne nameće silom. Budući da je za taj čin potrebna poniznost, iskreno ću se i ja moliti da naš ugledni akademik, u prvom redu za svoje dobro, jednom uspije učiniti taj "najviši oblik hrabrosti". Anđelko Kaćunko Zagreb, 2. rujna 2002. |
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.